Os Uma
Autor: Viktor

Jeste li vi jedan od onih, koji kada čuju da je neka tekma, pojure kući? Bacate sve iz ruku jer, ta tekma, to je nešto najvažnije što vam se u tom trenutku događa? Vaš život ne bi imao smisla ako ju ne pogledate i ne biste si mogli više pogledati u oči? Ma kakva obitelj, žena, djeca, svi oni mogu čekati, ali tekma… Tekma ne može. Ona se MORA gledati jer kako ćete sutra vašim prijateljima pred oči ukoliko niste pratili aktualnu tekmu? Kako biste međusobno dijelili vaše doživljaje svake sekunde, koje su bile tako napete da ste mislili da ćete eksplodirati od uzbuđenja? Ne znam jesam li ovo dobro opisao i dočarao, jer ipak, ja sam jedan od onih pripadnika muškog spola koje to ni najmanje ne uzbuđuje.

Muškarac koji ne prati sport u vrijeme važnih sportskih održavanja se može osjećati izolirano, kao da ne pripada tom društvu oko sebe. Vaši kolege živo i uzbuđeno komentiraju trenutna sportska događanja, sinoćnje rezultate, a vi blejite u njih kao tele u šarena vrata, kimate glavom i pravite se da znate o čemu pričaju. Zvuči poznato? Meni da. Oni trče po nekim terenima, lopta ide vamo-tamo, netko pobijedi, zaradi brdo love, dok ovi što su izgubili nisu zaradili taj puta ništa, a što ja imam od toga? Očito mi fali ta „daska“ u glavi ili mi je zeznuta siva stanica u mozgu koja bi me trebala potaknuti da budem uzbuđen kada netko da gol u utakmici. Meni samo bude jako dosadno dok neki dignu toliku buku i galamu! Tako valjda ne bi bili uzbuđeni ni da saznaju da su otkrili inteligentno biće na Marsu.

Frajeri koji manično prate sport budu u nekakvom svom elementu, nabrijanih pogleda, grickaju prste i razmišljaju hoće li “njihov” tim pobijediti ili neće. Napeto, kao da im život ovisi o tome. A ja samo gledam kad će sve to završiti, da to ludilo prođe i svi se vrate starom ponašanju. Svakom neka bude njegov užitak, ali ja u tome nikada nisam uspio vidjeti nešto posebno. Pogotovo kad čujem da tipovi zbog utakmice propuste, recimo, djetetov rođendan, večeru sa svojom dragom i ostala druženja jer, eto, večeras je utakmica i taj dan on ne može nikuda. O majko mila, što je to važno? Može početi svjetski rat, padati meteori, ali nema veze, njima je bitno da se odgleda neka utakmica do kraja. Poslije ćemo bježati. Sve mogu razumjeti, ali gledati na TV-u, gristi se oko rezultata neke tekme, to mi nikako ne leži. Nije da to smatram nečim lošim. Ako netko voli, neka izvoli.  Jedino ne valja kada im to postane bitnije od svega. Lako bi se moglo dogoditi da, dok gledate u loptu na ekranu, vašoj ženi tako postane dosadno da počne gledati druge tipove. Dok vi gledate kako drugi zabijaju gol, može se dogoditi da vaša žena počne zamišljati da je na pustom otoku s nekim tipom svojih snova koji više mari za nju nego recimo nogometnu loptu. U stvari, možda i ne mora zamišljati da je na pustom otoku jer, tijekom nekog prvenstva, samo treba izaći na ulicu. Jeste li kad to napravili? Znate li što vam se događa iza leđa dok su vaše oči uprte u ekran? Raj. Raj na zemlji. Ulice poluprazne, tihe, mirne… i prepune žena koje se dosađuju. Nema potrebe paziti hoćete li ostati bez zuba ako se nasmiješite jednoj od njih. Ili joj pomognete donijeti stvari do auta. Sad, kad malo bolje razmislim, mislim da u stvari možda i jesam sportski fan. Vi navijajte ispred ekrana, dečki, a ja (i još nekolicina) ćemo navijati i za produžetke. Neka tekma traje što duže.

Neka istraživanja o samom razlogu potrebe za navijanjem u životu nam govore da kroz bodrenje tima, navijač traži smisao za sebe. Na nesvjestan način, navijač kroz sebe odražava osjećaje, radnje, pa čak i hormone igrača iz ekipe, te proširuje svoju osobnost. Prednosti navijanja su u tome što si navijač na pihološkoj bazi podiže samopoštovanje, osjeća ponos, upotpunjuje identitet i pripadnost nečemu. Loša strana je, naravno, što pretjerana pristranost timu, ovisno o karakteru osobe, u nekim slučajevima dovodi do konflikta, jer se osjećaji za tim izražavaju kroz osobni doživljaj prema suparničkom timu, pogotovo ako njegov tim izgubi, a navijač posumnja da je iz nekih razloga njegovom timu uskraćena pravedna borba na terenu. Doslovno se događa da navijač u svom mozgu pomiješa informaciju tko je on, a tko je tim, poistovjećuje se s timom, pogotovo kada momčad za koju navija pobijedi, tada nema sretnije osobe na planetu. Zanimljiva je činjenica kako je opsesivno razmišljanje i razgovor o sportu više „odraz muškosti“, nego recimo, kako je ponosan na sebe, ili koliko je knjiga pročitao. Koliko je puta ženi pomogao oko kuhinje ili čišćenja, zašto to recimo nije „odraz muškosti“? Zvuči kao utopija, mada vjerojatno ima izuzetaka.

Kad sam bio mali, često sam izbivao s tjelesnog u školi, jer sam bio sav nekakav osjetljiv. Stalno neke prehlade, bio sam alergičan i svakakav. Kad sam s vremenom razvio imunitet i počeo sudjelovati u tim nogometima (koliko sam morao u školi), prvi susret s loptom je bio kad me ona pogodila i odbila se van terena. Svi su se čudili i čestitali mi. Očito sam napravio nešto dobro mada nisam bio siguran, ili sam se samo našao na pravom mjestu u pravo vrijeme. Dok sam ponekad sudjelovao mi je i bilo zanimljivo. Probao sam i otići na gradski stadion da vidim hoće li mi se svidjeti ta uzbuđenost, hoću li osjetiti tu „vatru“ u sebi, ali ništa od toga, valjda nije moj đir. Nije da sam ja potpuno protiv sporta ili nešto slično, samo je zanimljiv fenomen ta zaluđenost, pratnja svog tima i vjernost, odanost tome. Ja sam si jednostavno našao neke druge stvari u životu kojima pridajem važnost. Potpuno podržavam sportski način života. Pogotovo jer jako pomaže zdravlju. Jedina stvar je što nikada valjda neću biti jedan od tih frajera koji će moći s drugima dijeliti priče o sportskim događanjima, a kada je god nekakvo prvenstvo u nečemu, ja ću se osjećati kao da sam pao s Marsa i ništa ne kužim oko čega se diže frka. A eto, ima nas svakakvih, bitno da se svi dobro slažemo i poštujemo.