Tibetanski glazbeni zapisi

Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Smješten na jugozapadnoj granici Kine i na prosječnoj nadmorskoj visini većoj od 4000 metara, Tibet se često još naziva “krovom svijeta”. Njegov hladni zrak ispunjen je kisikom dok su znakovi ljudskog stanovanja rijetki, a transport otežan. Lokalni uvjeti i običaji su jedinstveni, a glazba te zemlje je posebno bogata i očaravajuća.

Tibet je poznat i kao sjedište budizma koji je ondje uveden u 7. stoljeću nakon čega je apsorbirao običaje i vjerovanja izvornih stanovnika. Od mnogih kreativnih praksi koje su nastale iz ove sinteze, tibetanska budistička glazba zauzima vrlo visoko mjesto.

Kao i sakralna glazba Zapada, tibetanska ima složene sustave glazbene notacije i dugu povijest pisane vjerske pjesme. Neke takve značajke mogu biti nepoznate sekularnim zapadnim budistima usmjerenima na svjesnost i tihu meditaciju, no tibetanske škole u značajnoj mjeri vrednuju estetski aspekt van svjetovnih područja.

Naime, tibetanski glazbeni zapisi na simboličan način predstavljaju melodije, ritam i instrumentalne aranžmane. Obred se provodi u skladu s pjevušenjem, vizualizacijama i gestama ruku. Ovo je okarakterizirano ne samo integracijom ritualnog plesa već i velikim brojem instrumenata, uključujući dugačke rogove i jedinstveni oblik polifonog melodijskog pjevanja.

Zapis iz 19. st. koji pripada Yang običajima, najistaknutijoj i najcjenjenijoj tradiciji pjevanja u tibetanskoj glazbi te jedinoj koja se oslanja na sustav notacije (Yang-Yig).

U zapisima zaobljene linije prikazuju “glatko ostvarene uspone i padove u intonaciji“ dok oni često sadrže detaljne upute o tome u kojem duhu treba pjevati glazbu (npr. teče poput rijeke, lagano poput ptičje pjesme) te svaku, pa i najmanju izmjenu koju treba napraviti pri izgovaranju samoglasnika.

Iako artikuliraju i razrađuju religijske ideje Indije, glazbene tradicije Tibeta su u potpunosti svojstvene.

“Za razumijevanje tibetskog budističkog pjevanja bitno je preispitati cjelokupni koncept melodije i ritma“, piše muzikolog John Powell u detaljnom pregledu vokalnih i instrumentalnih osobina tibetanske glazbe. “Mnoge su osobe van tibetanske kulture navikle na melodiju kao na redoslijed podizanja i spuštanja glasa dok se u tibetanskom tantričkom pjevanju melodijski sadržaj pojavljuje u smislu modifikacije samoglasnika i pažljivog oblikovanja tonova.”

Tibetanska pjesma se dijeli u tri kategorije: ‘don (recitacija), rta (melodijsko pjevanje) i dbyangs (kontura tona). Od ova tri, dbyangs je zvuk s kojim smo možda najbolje upoznati. Producira se na takav način da slušatelji mogu uočiti vrlo dubok ton, ton srednje razine i gornji harmonik (zvižduk). Tehnika je povezana sa stilom khoomei pjevanja u Mongoliji i Tuvi, a zapravo zvuči kao da jedan pjevač istodobno proizvodi dva ili tri tona. Neki autsajderi to čuju samo kao brujanje ili kao jedan ton, ali ona utjelovljuje važnu tehniku tonskog konturnog pjevanja, koje služi kao “melodija nota”.

Instrumenti koji se koriste u tibetskom budizmu su:

  • ritualni instrumenti, kao što su mala zvonca (dril-bu) i mala bubnjarska zvečka (damaru)
  • instrumenti za mjerenje vremena, kao što je veliki bubanj s dvostrukom glavom s drškom, koja je probodena štapom (rnga) i različite vrste činela (sbugchal i sil-snyan);
  • puhački instrumenti, uvijek svirani u jednakim parovima, kao što su školjke sa školjkama (dungdkar), spektakularni teleskopski rogovi (rag-dung ili dung-chen), kratki rogovi od ljudske kosti ili metala (rkang-gling) i oboe (rgya-gling).

Svirači trube također izvode svoje vlastite konture, uključujući drhtanje jezika uz nepce i zujanje usnama, oblikujući šupljinu svojim ustima kako bi stvorili nijanse. Trube su dugačke gotovo dva metra i tako snažno vibriraju uz lubanju da ih samo mladi svirači mogu svirati dok tijekom razdoblja od godinu dana zubi počinju popuštati i ispadati.

Zbog proliferacije CD-a tibetanske glazbe, neki Europljani i Sjeverni Amerikanci danas mogu prepoznati vrlo duboke zvukove i rezonanciju tibetanskog budističkog pjevanja ali malo slušatelja slijedi zvukove daleko dalje od njihovog površnog egzotika. U smislu ritma, potrebno je ići dalje od ideje grupiranja bilješki u ritmu dvojki i trojki kako bi se nosili s iznimno kompliciranim logoritmičkim formulama koje se protežu u stotine udaraca. Ovi ritmovi ne samo da predstavljaju vezu između pjesme, rituala, plesa i drame, već služe i za donošenje ili manifestiranje aspekata budističke kozmologije.

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s