Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Suočavanje s osobama koje pokazuju pasivno-agresivno ponašanje jedan je od najizazovnijih aspekata našeg društvenog života. Takve osobe imaju lošu reputaciju, a odnos je za obje uključene strane vrlo frustrirajući. Pasivna agresivnost je neugodan hir osobnosti koji svoje neprijateljstvo ili nenaklonost pokazuje na posredan i usputan način.

Jednostavno rečeno, pasivna agresivnost je način izražavanja neprijateljstva na prigušeni način koji pomalo djeluje ravnodušno i neizravan je kanal negativnog ponašanja. To može uključivati sve, od pasivnog otpora spram svakodnevnih društvenih i poslovnih zadataka (primjerice, odugovlačenje, namjerna neučinkovitost, zaboravljanje, naučena bespomoćnost) sve do tvrdoglavosti, ljutnje i kontradiktornog ponašanja (primjerice, osoba se pretvara da je oduševljena nečime, no namjerno se ponaša na način koji odmaže ili šteti).

U srži takvog ponašanja krije se „neprijateljstvo omotano šećerom“, navodi Scott Wetzler, doktor i potpredsjednik Odjela za psihijatriju i bihevioralne znanosti s Medicinskog centra Montefiore i autor knjige „Živjeti s pasivno-agresivnom osobom“. Ovakvo ponašanje, iako se izražava na razne načine, u sebi nosi isti razlog: temeljni strah i izbjegavanje izravnog konflikta koji je popraćen osjećajem nemoći i bespomoćnosti. To rezultira neizgovorenom borbom za moć koja se može manifestirati kao:

• Sarkazam
• Šutnja
• Odbijanje intimnosti
• Odbijanje pohvale
• Kriticizam
• Sabotaža
• Kašnjenje i/ili
• Neispunjavanje danih zadataka

Ponekad je ovakvo pasivno-agresivno ponašanje namjerno jer takva osoba želi da suprotna strana prva započne konflikt, no ponekad osoba to čini nenamjerno.

„Oni pronađu ljude koji će im to omogućiti. Djeluju pasivno-agresivno spram osoba koje neće galamiti i koje imaju slabo postavljene granice,“ navodi Andrea Brandt, doktorica psihologije i autorica knjige „8 ključeva uklanjanja pasivne agresivnosti i svjesnog bijesa“.

Točni uzroci pasivno-agresivnog ponašanja nisu poznati, no na njega utječu okolišni i društveni čimbenici. U jednoj studiji iz 2001., ono je zaključno povezano s čimbenicima koji uključuju neučinkovito roditeljsko ponašanje, zlostavljanje u djetinjstvu, oštro i apatično roditeljstvo te zanemarivanje. Možda zvuči kontradiktorno, no takvo se ponašanje često pojavljuje i kod osoba koje su odrasle okružene obiteljima koje pružaju ljubav, ali su zahtjevne. Primjerice, osobe koje odrastaju  u obitelji u kojoj je jedan roditelj dominantan dok je drugi podređen će se vrlo vjerojatno kasnije u životu ponašati na pasivno-agresivan način.

„Te osobe uče da se moćnim i hlapljivim ljudima ne može pristupiti izravno te im je stoga potrebo lagati ili tajiti nešto kako bi se dobilo što se želi,“ objašnjava Brandt. „Primjerice, svi smo čuli ‘Nećemo to reći ocu’. To je pasivno-agresivno ponašanje.“

Dok svatko od nas povremeno pokazuje pasivno-agresivno ponašanje (samo se sjetite posljednje prilike kad ste rekli „da“, a mislili „ne“), postoje neki tipovi ljudi koji će se tako ponašati češće. Osobe koje su povučene i gaje strah od sukoba će vjerojatnije biti pasivno-agresivne kao i one koje imaju nisko samopouzdanje i samopoštovanje „jer nikad nisu dobile dozvolu da osjećaju, osobito kad je u pitanju ljutnja,“ kaže Brandt.

Postoji nekoliko razloga zbog kojih takve osobe pribjegavaju pasivno-agresivnom ponašanju, a to su:

• Ljutnja je društveno neprihvatljiva
• Neprijateljstvo „u rukavicama“ je društveno prihvatljivo
• Pasivna agresivnost je lakša od asertivnosti i znak nezrelosti
• Pasivna agresija se lako racionalizira
• Osveta je slatka jer je osobu „teško uhvatiti na djelu“ i teško ju je disciplinirati prema uobičajenim protokolima čime takvo ponašanje postaje savršen uredski kriminal
• Pasivno-agresivno ponašanje je zgodno i omogućuje izbjegavanje stvarne borbe
• Pasivno-agresivno ponašanje može biti moćno i počinitelju omogućiti da kanalizira svoju ljutnju i frustracije kroz reakciju svoje mete

Život, rad i interakcija s takvim osobama nisu nimalo zabavni. Srećom, postoje neke stvari pomoću kojih možete intervenirati. Prvo, najvažnije je odrediti takvo ponašanje kad se ono pojavi. To nije uvijek lako učiniti samo na osnovu čina koji je namjerno indirektan. Ono što treba potražiti su izbjegavanje svađe, konflikta i borbe pod svaku cijenu, situacije u kojima nema „pobjednika“, konstantno zadovoljavanje osobe riječima koje ona želi čuti i stalne pritužbe o tome kako „nitko ne želi čuti kako se osjećam“ ili „nitko ne shvaća moje osjećaje“. Ovo je neprijateljsko ponašanje i najveća je pogreška biti blag prema njemu.

„Jednom kad popustite pred pasivno-agresivnim ponašanjem, gubite svoje mogućnosti,“ objašnjava Wetzler. „Važno ga je vidjeti kao borbu za moć i koristiti tipične taktike koje se koriste u takvoj borbi.“

Postavljanje i poštivanje zadanih granica je također važno.

„Takvoj je osobi potrebno jasno dati do znanja da nećete tolerirati maltretiranje,“ kaže Wetzler. “Ako osoba konstantno kasni i uznemirava vas, dajte joj jasno do znanja da ju slijedeći put, kad bude kasnila, nećete čekati. To je vrsta određivanja granica, ali i način na koji ćete reći ‘Ne odgovaram za tvoje ponašanje’.“

Nadalje, važno je govoriti decidirano, ne općenito. Potrebno je izbjegavati fraze kao što su „Ti uvijek to radiš“ i osobu suočiti s određenim postupkom. Primjerice, ako je „tiha misa“ ono što vas nervira, objasnite da se tretiranje tišinom zbog nekog incidenta smatra neprijateljskim potezom. Prakticirajte upornu, deklarativnu komunikaciju jer niti jedna druga nije toliko učinkovita. Takva je komunikacija nereaktivna, no uljudna.

„Imajte osjećaj pouzdanja, surađujte, pokušajte problem riješiti na način koji će biti dobitan za obje strane,“ kaže Brandt.

Također je važno slušati uz izbjegavanje optužbi ili stvaranja osjećaja krivnje.

„Ne radi se samo o tome da stvari završe onako kako vi želite nego da se obje osobe uzmu u obzir. Priznajte osobu i njezine osjećaje iako se s njima možda ne slažete.“

No, što ako sebe prepoznate kao pasivno-agresivnu osobu? Može li se takvo ponašanje prekinuti? Brandt kaže da je rješenje pomnost. Ukoliko slušate svoje tijelo i svoje osjećaje, moći ćete odrediti kad se vaša djela razliku od misli ili osjećaja (jer tako ponajprije nastaje pasivno-agresivno ponašanje). Također je važno shvatiti da je takav stav jedan od oblika osobne sabotaže.

„Vi činjenicu da niste dobili unapređenje na poslu ne povezujete s pasivno-agresivnim ponašanjem nego mislite ‘Šef je djelovao proizvoljno i nepošteno’, no ne povezujete to sa svojim radom,“ kaže Wetzler.

Uz to, važno je i raspoznati svoju ljutnju i njezin izvor te ju ne shvaćati kao nešto loše. Ljutnja ima i svoje pozitivne osobine: ona nam govori kad nešto nije u redu, može pomoći pri usredotočivanju, procjeni vrijednosti i ciljeva, ali i pri ostvarivanju istih. Dakle, u redu je izravno izraziti svoju ljutnju i usmjeriti ju ka osobi na koju se odnosi (naravno, uz korištenje deklarativne komunikacije).

I, na kraju, suočavanje sa strahom od konflikta pomaže pri smanjenju pasivno-agresivnog ponašanja. U stvari, pokušaj suzbijanja i izbjegavanja sukoba obično izaziva još veći broj takvih situacija u kojima će osoba biti suočena s konfliktom.

„Konflikt se može riješiti razgovorom i pregovorima, no ako se problemi skrivaju ‘pod tepih’, oni na kraju isplivaju na površinu u još težem obliku jer u osnovi postoji neslaganje s nečim,“ objašnjava Wetzler.

Nakon svega navedenog, zaključujemo da je potrebno utvrditi normalne parametre interakcije s pasivno-agresivnim osobama dok takve osobe trebaju naučiti da je u interakciji s drugim ljudima i pri rješavanju problema najučinkovitije pribjeći izravnoj komunikaciji i metodama. To će biti moguće nakon nekog vremena i uz veliku dozu strpljenja i upornosti s obje strane.