Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

„Pakao je“, napisao je Shelley, „grad nalik Londonu – naseljen i zadimljen grad“. Ovo se pokazalo posebno istinitim 5. prosinca 1952. kad se London našao prekriven gustim smogom koji je trajao četiri dana i zbog kojeg je živote izgubilo više od 4.000 ljudi. To je službeno postala jedna od najgorih katastrofa vezanih uz zagađenje zraka, a rezultirala je stvaranjem nadimka „Stari dim“ (The Old Smoke) i pokretanjem prvih udruga za očuvanje okoliša.

Danas je smog sastavni dio mnogih gradova, no London je po tome jedan od najpoznatijih, osobito nakon tog kobnog vikenda koji je ostao zapamćen kao vrhunac duge i prljave povijesti ovoga grada. 5. prosinac je datum koji pada usred zime, a ona je te godine bila prilično oštra zbog čega su stanovnici Londona morali dodati više ugljena u svoje peći kako bi se ugrijali. Milijuni dimnjaka su tako svojim izgaranjem pridonijeli zagađenju već ionako maglovitog i ustajalog zraka. Grad se našao zarobljen u temperaturnoj inverziji hladnog i toplog zraka.

Vidljivost se tog petka diljem Londona gotovo odmah smanjila na manje od 4 metra dok je u nedjelju službeno iznosila „nula“. U ponedjeljak je kazalište Sadler’s Wells moralo otkazati predstavu jer publika nije mogla vidjeti pozornicu dok su medicinske sestre londonske Royal bolnice kasnije izjavile da nisu mogle vidjeti pacijente koji su ležali jedan pored drugoga.

Ljudi koji su tih dana kretali na put automobilima njih su morali napustiti i nastaviti pješice jer su autobusne linije bile ukinute. U blizini Londonskog mosta sudarila su se dva vlaka dok su stočari govedima oko nosnica vezali krpe umočene u viski, a koje su djelovale kao improvizirane plinske maske.

Velika Britanija je i prije ovog događaja bila poznata kao zemlja koja se nalazi pod velikim utjecajem izmaglice i magle, i to ponajviše nakon početka industrijske revolucije krajem 18. stoljeća. Tvornice su tada u zrak počele izbacivati svoje plinove ispunjene brojnim česticama koje su već same po sebi bile škodljive, ali koje su djelovale i kao katalizatori za maglu koja bi se uz njih vezala i stvarala zagađenu maglu ili, kako ju najčešće nazivamo, smog.

Smog se može prepoznati po njegovoj gustoći i neugodnom mirisu te prljavo-žutoj ili smeđoj boji što je u potpunoj suprotnosti s maglom.

Kada se kemikalije ispuštene iz tvornica izmiješaju s vodom i zrakom, one se pretvaraju u kiselinu koja može uzrokovati iritaciju kože ili  probleme s disanjem kod ljudi, dok je također sposobna izazvati koroziju.

Kako se stvorio toliko gust i trajan smog te godine u Londonu? Kao što je već napomenuto, bilo je zimsko doba i vrijeme je bilo hladno dok je u cijeloj regiji padao snijeg. Dim koji se inače stvara loženjem u uobičajenim se uvjetima uzdiže do atmosfere gdje se raspršuje, no anticiklona koja je tada vladala područjem je gurala zrak prema dolje, a on se pritom zagrijavao. To je stvorilo inverziju – zrak koji je bio bliže tlu bio je hladniji od onog iznad. Iz tog razloga je topao dim iz dimnjaka ostajao zarobljen.

Tijekom razdoblja ove teške zagađene magle, svakog se dana emitiralo 1.000 tona čestica dima, 2.000 tona ugljičnog dioksida, 140 tona solne kiseline i 14 tona fluorovih spojeva dok se 370 tona sumpornog dioksida pretvorilo u 800 tona sumporne kiseline. Iz tog je razloga tijekom pet dana živote izgubilo više od 4.000 osoba dok je još 8.000 preminulo tijekom nekoliko narednih tjedana. Većina tih osoba je bolovala od nekog oblika respiratornih bolesti ili su to bile starije osobe.

Broj nastradalih je šokirao cijeli svijet, a osobito činjenica da je riječ o žrtvama onečišćenja zraka. Ovaj je događaj zato pokrenuo razne akcije, ali i uzrokovao širenje svijesti o opasnostima industrijalizacije (iako ju nije zaustavio) i potrebe za očuvanjem zraka i okoliša. Tako je 1956. i 1968. britanski parlament donio dva zakona o čistom zraku kojim se pokrenuo proces eliminacije spaljivanja ugljena u domovima, ali i tvornicama.