Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Sjećate se vremena kad se političare shvaćalo ozbiljno? Ako ste stariji čitatelj, vjerojatno ćete se sjetiti ponekog izuzetka, no za mlađu populaciju su poštenje i čestitost u politici samo priče i legende. Dapače, potonji će vam na pitanje iz naslova vjerojatno odgovoriti: „Usne mu se pomiču.“ Kako smo se našli u tako tužnom stanju u kojem o našim životima odlučuju uglavnom vješti lažljivci koje, kako se čini, na kraju biramo na osnovu uvjerljivijeg laganja?

Slično su se nakon nedavne političke kampanje u Velikoj Britaniji zapitali i tamošnji znanstvenici te su pokrenuli istraživanje nazvano „Nekoliko plodnih lažova: varijacije u prevladavanju laži“ čime se otkrilo da se među općom populacijom nalazi jedna skupina ljudi (oko 9,7%) koja dnevno izgovori više od pet laži, a koju čine tzv. plodni lažovi. Istraživači Kim Serota sa Sveučilišta Oakland i Timothy Levine sa Sveučilišta Alabama su još otkrili da su takvi lažovi obično mlađe osobe, češće muškog spola, nalaze se na višim položajima uglavnom vezanim uz poduzetnička, stručna i tehnička zanimanja.

Serota kaže da neki ljudi s vremenom jednostavno moraju početi lagati. To su osobe koje doživljavaju više problematičnih situacija zbog čega postaju vješti u izgovaranju laži. Stoga, dok je nama ostalima teže poreći istinu, oni će se prikloniti laganju kao naučenom pristupu. Serota zaključuje da ljudi lažu kad istina ne funkcionira. Zato, da bismo zaista saznali i otkrili političara koji laže, potrebno je prvo otkriti plodnog lažova, odnosno onog koji će tijekom dana izreći nekoliko „većih“ laži u odnosu na one manje koje većina nas svakodnevno izgovara.

To je, naravno, teško zaključiti iz kratkih i neposrednih susreta s političarima, ali i iz raznih televizijskih ili novinskih intervjua jer je ipak ovdje riječ o „stručnim“ lažovima koji će biti pripremljeni i pružati odgovore koji neće biti od pomoći kad je određivanje istinitosti njihovih riječi u pitanju. Iako ne možemo uopćiti riječi i ponašanja, čini se da se neki obrasci ipak pojavljuju, a to su:

1. Napad – Da, napad je najbolja obrana i čest manevar kojem lažljiv političar pribjegava. Zašto? Zato što će vas ljudi percipirati kao snažnu osobu ako stalno napadate. Uz to, samo mlakonja će se ispričavati kad nije u pravu, zar ne? Ovaj potez se uglavnom primjenjuje kad je osoba uhvaćena u laži, ali ne isključivo samo tada jer će u protivnom biti brzo otkrivena i prezrena u obmani.
2. Pretjerivanje s pojedinostima – Ovo je taktika koju primjenjuje manji broj lažova, osobito od razvoja interneta i komunikacija kad je postalo lakše provjeriti detalje izgovorenog. No, ako plodan lažov u svoju priču unosi pojedinosti, druga strana će pomisliti da je nemoguće da osoba laže. Dakle, ako vam netko do u tančine prenosi nešto, budite gotovo sigurni da laže jer se ni osobe s najboljim pamćenjem ne mogu prisjetiti mnogih detalja.
3. Poricanje – Ono se koristi toliko često da više nije ni „zabavno“. Najbolji primjer ovoga je onaj slavni slučaj bivšeg američkog predsjednika Billa Clintona koji je kategorički izjavljivao: „Nisam imao spolni odnos s tom ženom“.
4. Izbjegavanje odgovora – Ovaj manevar je čest koliko i poricanje. No, onome tko želi otkriti laže li političar ili ne, to je vrlo dobar pokazatelj: kad se političaru postavi izravno pitanje, promatrajte ga i saslušajte hoće li zapravo odgovoriti na pitanje ili će izgovarati otrcane fraze.
5. Pozivanje na religiju/nacionalizam/povijest – Vrlo često, zar ne? Osobito na našim prostorima. Političari često koriste domoljublje i povijest kako bi skrenuli pažnju sa sebe i progurali svoju laž.

Možda će uz ove smjernice pomoći i dio intervjua sa Shankarom Vedantamom, istraživačem s Nacionalnog javnog radija, privatne i javno financirane neprofitne medijske organizacije koja služi kao ujedinitelj mreže od 900 javnih radijskih postaja diljem SAD-a. Naime, unutar mreže je nedavno sastavljena radna skupina čiji je zadatak bio proučiti izjave nekoliko stotina tvrdnji političara i otkriti jesu li njihove tvrdnje istinite ili lažne.

P: Provedena analiza ukazuje da u šali „Političar laže kad mu se miču usne“ ima nešto istine. Je li to stoga što oni mnogo pričaju kako bi zaobišli nezgodnu činjenicu?

O: To je jedna od teorija. Istraživači vjeruju da opseg podataka na neki način može biti marker za prijevare jer osoba koja laže daje sve od sebe da stvori lažnu sliku o nečemu. Kontekst je u ovom slučaju zaista važan. Primjerice, osobe koje lažu će češće koristiti kraće opise i izbjegavati one dulje upravo zbog mogućnosti provjere podataka.

P: Može li takva osoba pružiti opširniji odgovor i opsežniji opis samo zato što je istina složena? Koliko je ova značajka vjerodostojna kad je provjera istinitosti u pitanju?

O: Izvrsno pitanje. Smatram da, kao i kod mnogih stvari vezanih uz ljudsko ponašanje, ne postoji jedno pravilo koje se može primijeniti na svih, odnosno, nemoguće je reći da netko laže ako koristi duge rečenice. Ja to promatram kao crveni alarm upozorenja. Znate, kao što to čine policajci. Ako vide auto koji vijuga ravnom cestom, to ne znači da je vozač alkoholiziran, ali upozorava na tu mogućnost.

Dakle, bilo koju osobu je teško sa sigurnošću uhvatiti u laži, a osobito plodne lažove. Nadajmo se da ćemo nakon ovih smjernica ubuduće pomnije pratiti političare, njihove reakcije i odgovore te da ćemo uspješnije i na vrijeme moći otkriti lažu li nas.

Potrebno je imati na umu da nitko od njih ne voli biti uhvaćen u laži i da će se uvijek truditi u tome biti što spretniji, ali mi ne možemo donijeti ispravnu odluku ako ne znamo istinu. Stoga, budimo mudrije i informiranije biračko tijelo koje će biti mjerodavno pri odabiru političara na vlasti jer ne možemo imati dobre vođe ako iznova nasjedamo na njihove laži.