Os Uma
Autor: Viktor

Dom je tamo gdje je srce, ali što ako vam kažem da u tom vašem predivnom domu gotovo nikada niste sami? Oni su uvijek tamo negdje, gmižu i plaze posvuda – pauci, mravi, muhe i ostala gmizava ili gmizavo-leteća stvorenja. Dolaze u svakakvim veličinama i oblicima, spremni okupirati vaš privatni prostor, vrebajući vas iz mračnih kutova. Spremate se tuširati, otvorite toplu vodu da krene mlaz i baš kada pomislite da ste na sigurnom, pored glave vam se spusti mali pauk i gleda u vas s tko zna koliko očiju, promatra i vreba. Što bih ja učinio? Vrišteći bih istrčao iz tuša, na sav glas, pojurio po neki bacač plamena ili što već uspijem pronaći za obranu. Ipak, to su živa bića, pa ih radije nježno izbacite van. Osim ako su previše ljigavi za uzeti u ruku. Tada učinite što morate.

Dijelu ljudi to vjerojatno uopće ne smeta. Možda ih smatraju i dražesnima, ali neki baš i nisu prezadovoljni i oduševljeni da bi s njima dijelili isti životni prostor. Recimo ja. Uvjeren sam da su to divna stvorenja, vjerojatno puno korisnija ovom svijetu i kao dio bioraznolikosti nego što sam ja. Sve je u redu dok su vani, ali kada mi se uvuku u kuću, onda postajem vrlo nezadovoljan i želim ih izbaciti na sve moguće načine. Jedina opcija prema kojoj bih ih ostavio u svom stanu na miru bila bi kada bi mi plaćali stanarinu, ali u protivnom – van!

Istraživanja provedena u pedeset kuća nam otkrivaju da se u našim domovima može nalaziti i više od petsto vrsta člankonožaca, pa su čak i znanstvenici ostali zatečeni raznolikošću i brojem pronađenih vrsta. Čekaj, jesu li oni rekli – petsto?! U prvoj takvoj studiji, istražen je broj vrsta tih gmizavo-puzajućih i letećih stvorenja po prostorijama tih pedeset kuća i pronađeno je više od 10 000 raznih primjeraka. O gospode… kakav horor… Zašto jednostavno ne žive vani, u prirodi, a nama prepuste naše domove? Možemo li se nekako dogovoriti s njima? Na primjer: „Oprostite, gospodine pauče, možete li se iseliti iz mog stana i naseliti neko drugo mjesto, jer ja sam prilično uznemiren vašom prisutnošću ovdje?“, a pauk bi odgovorio „Da kolega, uopće nema problema, odmah ću tako učiniti!“. Ali ne, to mora gmizati okolo i uopće ih ne zanima što ja, kada ih spazim, odskakujem kao da sam na federima.

Provedena istraživanja se odnose samo na unutrašnje dijelove prostorija; nisu gledali ispod namještaja i između zidova, što znači da bi kukaca po kućama moglo ukupno biti još i više. Vrlo uznemirujuće vijesti za mene! Znanstvenici su rekli da su razne vrste kukaca pronađene i po arheološkim iskopinama, što dokazuje da su insekti već dugo s nama u našim domovima. Ma nije li to divno – odoh ja po neke bojne otrove! Šalim se, ne smijemo ih ubijati. Bolje pozovite nekoga kome se oni ne gade, da ih izbaci umjesto vas. Nekoga tko voli da plaze po njemu i mrdaju onim svojim ticalima. Na primjer, moja cura bi to mogla, njoj se to ništa ne gadi, dok se ja naježim od same pomisli.

Iako vjerujem da vas ima još takvih poput mene, koji baš niste ljubitelji kućnih kukaca, znanstvenici tvrde da većina tih puzećih stvorenja ne predstavlja nikakvu opasnost za ljude uz vrlo rijetku pojavu onih opasnih, i uglavnom izbjegavaju biti primijećeni u potpunosti. Uh, ovaj zadnji dio da ih se ne primijeti mi se baš i ne sviđa. Kažu da su mnogi od tih primjeraka, koji se zavlače po kućama, samo u prolazu, nešto kao slijepi putnici na brodu. Samo… kada bi barem manje prolazili i još brže odlazili. Da su barem svi mikroskopski maleni, poput grinja. Zna se da su tu, ali ih ne vidim pa svatko živi u svom „prostoru“ na neki način. Eto, zamolio bih više sile da smanje kućne bube na veličinu grinja kako bi se barem prividno riješio moj problem s bubama u kući.

Ti pronađeni primjerci po kućama, to je samo dio ukupne populacije insekata kojih inače ima više od milijun vrsta, koliko je poznato za sada. Ma, živjela nama ta bioraznolikost buba, svaka im čast. Samo kada bi se držale svog prostora u prirodi, malo dalje od mene. Ja inače jako volim šetati prirodom, šumama, brdima, ali nije mi baš uvijek ugodno kada naiđem na područje bogato insektima. Većinom mislim na leteće primjerke. Budu kao kiša meteora oko mene, a ja ih moram izbjegavati kao onaj Neo iz filma Matrix kada je izbjegavao metke. Meni ni ne trebaju ti specijalni efekti: savijam se kao da sam od gume, da bih izbjegao sudare s tim stvorenjima. Nekada mi ne uspije i baš kad se ti mali napasnici uspiju prilijepiti na mene, onda krenem u nekakav histerični plemenski ples da bih ih skinuo sa sebe skakanjem i otresanjem, također i ispuštanjem čudnih neartikuliranih krikova.

U kući imam drugi problem, a to su mravi. Srećom nisu veliki primjerci, ali su posvuda, no oni mi nisu tako odbojni kao one stonoge i slični iz te porodice, koji su mi vrlo odvratne pojave. Do sada sam se tih mrava pokušavao riješiti na razne načine. Smatram da je gotovo nemoguće sasvim ih se riješiti, pogotovo ako vam je starija gradnja zgrade, tako da smo mravi i ja u vječnom ratu. Jedini način je održavati površine što čišćima, pogotovo u kuhinji. Uklonite svaku mrvicu, jer po ljeti dolaze čak i na kap vode ako ostane. Mislim, jadna bića, sigurno su žedni, vrućina je tada. Kada bi me lijepo zamolili za čašu vode, naravno izvan stana, dobili bi, ali ako krše sporazum o ne ulaženju i nastave se uvlačiti unutra, žao mi je – rat se nastavlja.