Sindrom roditeljskog otuđenja – iskazivanje negativnih osjećaja prema jednom roditelju uslijed utjecaja drugog roditelja

Os Uma
Piše: Marta Dujmušić

Sindrom roditeljskog otuđenja je izraz kojeg je osmislio Richard A. Gardner, američki psihijatar, a odnosi se na poremećaj u kojem dijete iz razvedene obitelji, na trajnoj osnovi omalovažava i vrijeđa jednog od roditelja, zbog kombinacije čimbenika, a posebno zbog utjecaja i manipulacije drugog roditelja, većinom onog koji je ima skrbništvo.

Psiholozi razlikuju dva termina – roditeljsko otuđenje i sindrom roditeljskog otuđenja gdje se prvi termin povezuje s ponašanjem roditelja, a drugi s ponašanjem djeteta gdje ono iskazuje negativno ponašanje i osjećaje prema jednom roditelju. Prema Gardnerovim kliničkim iskustvima tijekom 1980-tih, radi se o slučajevima gdje jedan roditelj pokušava otuđiti dijete od drugog roditelja kao način kažnjavanja i osvete drugom roditelju zbog sukoba i samog razvoda. Izraz “sindrom roditeljskog otuđenja” je nastao kao objašnjenje za povećani broj izvješća o zlostavljanju djece tijekom 1980-tih, gdje se prema njegovim istraživanjima ispostavilo da se u velikoj većini slučajeva nije ni radilo o seksualnom zlostavljanju već o lažnim optužbama o zlostavljanju i seksualnom uznemiravanju jednog roditelja kako bi se onemogućili kontakti djeteta s drugim roditeljom.

Prema dr. Gardneru, sindrom roditeljskog otuđenja se očituje kao okupiranost i usredotočenost djeteta na kritiziranje i omalovažavanje jednog od roditelja, a izražava se na razne načine. Ovaj sindrom nastaje kada, u kontekstu sporova oko skrbi nad djetetom, jedan roditelj svjesno ili nesvjesno pokuša otuđiti dijete od drugog roditelja. Po njegovoj podjeli, ovaj sindrom karakterizira osam simptoma koji se pojavljuju kod djeteta. To uključuje kampanju klevetanja i mržnje prema ciljanom roditelju; slabe, apsurdne ili neozbiljne racionalne razloge za ove postupke; nedostatak uobičajenih sklonosti ka ciljanom roditelju; jake tvrdnje da je odluka o odbijanju roditelja njihova samostalna odluka; refleksna podrška omiljenom roditelja u situacijama sukoba; nedostatak krivnje u odnosu na ophođenje prema otuđenom roditelju; korištenje scenarija i fraza roditelja otuđitelja te klevetanje ne samo ciljanog roditelja, već i njegovu širu obitelj i prijatelje. Dr. Gardner i drugi stručnjaci koji se bave ovom tematikom smatraju da se ovaj sindrom može iskazivati kao blag, umjeren i težak, te se prema tome trebaju i provoditi odgovarajući tretmani s djetetom kako bi ono povratilo zdrave osjećaje prema ciljanom roditelju.

Uzroci pojave sindroma roditeljskog otuđenja

Hrvatski stručnjaci za psihološko zdravlje djece, prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander i dr. med. Domagoj Štimac, u svojoj su prezentaciji iznijeli osnove problematike ovog ponašanja, uzroke koji su to toga doveli kao i posljedice koje su nastale zbog utjecaja jednog roditelja. Prezentacija je prezentirana na 20. godišnjoj konferenciji hrvatskih psihologa u Dubrovniku 2012., pod naslovom „Manipulacija djecom u postupku razvoda braka“. Na početku, oni su iznijeli definiciju roditeljske manipulacije kao uzrok pojave sindroma roditeljskog otuđenja te su naveli da se strategije otuđenja od roditelja definiraju kao niz roditeljskih ponašanja koja narušavaju odnos djeteta s drugim roditeljem. Također citiraju navod drugih stručnjaka na tom polju koji smatraju da bilo koji pokušaj otuđivanja djeteta od drugog roditelja treba promatrati kao izravno i voljno kršenje jedne od primarnih dužnosti roditeljstva. Prema radu dr. Dr. Richarda Warshaka, psihologa i jednog od svjetski najuglednijih autoriteta za razvod i skrbništvo nad djecom, naveli su koji se sve oblici manipulacije koriste od strane roditelja otuđitelja, a oni se očituju kroz ružne komentare o drugom roditelju te obrezvređivanje i vrijeđanje drugog roditelja. Zatim kroz lažne optužbe o zlostavljanju od strane drugog roditelja, kroz polariziranje odnosno isticanje da je jedan roditelj bolji od drugog, kroz ometanje susreta ili zabranu susreta s članovima obitelji drugog roditelja, preuveličavanje i naglašavanje propusta drugog roditelja te izostavljanje komentara, priča i uspomena o drugom roditelju. U oblike manipulacije roditelja otuđitelja nad djetetom pripadaju i poticanje na iskorištavanje drugog roditelja, pretjerano ugađanje djetetu s ciljem pridobivanja naklonosti, organiziranje nekih događanja s djetetom baš u vrijeme susreta s drugim roditeljem, pretjerano kontroliranje i zadiranje u vrijeme koje se provodi s drugim roditeljem te izražavanje tuge kada dijete odlazi provesti vrijeme s drugim roditeljem. Skrenuli su i pažnju kako prepoznati otuđujuće ponašanje, a prema radu psihologa J. Michaela Bone i Michaela R. Walsha, koji su identificirali četiri osnovna kriterija koji se koriste u određivanju roditeljskog otuđenja djeteta, a vidljivi su u ometanju pristupa i kontakata, neosnovanim optužbama za zlostavljanje, narušenim odnosima u periodu razdvajanja roditelja te intenzivne reakcije straha kod djece. Kako se ove radnje manifestiraju kod djeteta nad kojim roditelj otuđitelj vrši manipulaciju, potkrijepili su tezama dr. Gardnera, a to su već navedenih osam simptoma koji se pojavljuju kod djece koja su izložena manipulativnom ponašanju jednog od roditelja. Autori predavanja su zaključili da se manipulativno ponašanje roditelja može smatrati emocionalnim zlostavljanjem, jer korištenje strategija za otuđivanje djeteta od drugog roditelja izravno dovode do toga da se djeca osjećaju bezvrijedna, kao da s njima nešto nije u redu, neželjena i ugrožena te da vrijede samo ako ispunjavaju nečije potrebe. Istaknuli su i da su posljedice ovakvog manipulativnog ponašanja mnogobrojne i izuzetno štetne po djetetovo psiho-fizičko zdravlje, a one uključuju gubitak samopoštovanja, gubitak kontrole nad ponašanjem, strahove i fobije, depresivno i suicidalno ponašanje, poremećaje spavanja i hranjenja, probleme s učenjem, samodestruktivno ponašanje te zlouporabu droga, između ostalog.

Autori su također istaknuli najčešće oblike ponašanja i razmišljanja roditelja otuđitelja u svom ponašanju prema djeci, koje dovode do razvoja sindroma, a među njima su nemogućnost odvajanja vlastitih potreba i osjećaja od djetetovih, nemogućnost suosjećanja iz pozicije djeteta i drugog roditelja, potreba kažnjavanja bivšeg partnera preko djeteta, izlaganje djeteta neprimjerenim i nepotrebnim informacijama, konflikti u koje se uključuje i dijete, rušenje autoriteta drugog roditelja i odbijanje suradnje i kompromisa te aktivno ili pasivno podržavanje djetetovog odbacivanja drugog roditelja.

Primjeri iz života

Nije moguće reći koliki je postotak takozvanih “sretnih” i “nesretnih” razvoda u svijetu, no realno je reći da su oba ishoda moguća. Bilo bi logično zamisliti da odrasli ljudi, koji nakon nekog vremena zaključe da ne mogu više zajedno živjeti, da se raziđu, ali da će pri tome, ako imaju djece, učiniti sve kako bi djeca kroz taj razvod prošla što je bezbolnije moguće. U tom smislu, oba roditelja trebaju djelovati s ciljem koji će omogućiti da dijete zna kako za razvod nije ono krivo, kako je u redu da oba roditelja voli podjednako i kako je sasvim normalno da s oboje provodi onoliko vremena koliko želi i koliko mu je potrebno. Na žalost, nije uvijek tako, postoji jako puno slučajeva gdje će roditelji svojatati dijete kao svoju imovinu i koristiti ga kao sredstvo za osvetu i ispoljavanje vlastitih frustracija. Očiti primjer, među mnogim slučajevima, je i primjer jedne tada djevojčice, Cecile Finkelstein, čija ispovijest zorno prikazuje s čime su suočena djeca koja su izložena manipulaciji od strane jednog roditelja. Ona piše:

“Mene je oteo moj otac kada sam imala 4 godine, i to je trajalo punih14 godina. Tih sam godina živjela u bijegu, skrivajući se, u strahu. Živjeli smo po autobusima i putovali smo kroz 3 zemlje i 34 države, sve kako bismo pobjegli od majke koja me voli. Morala sam se odijevati poput dječaka, bojati kosu različitim bojama, moliti za novac i hranu, promijeniti ime i identitet mnogo puta. Nisam puno išla u školu ili živjela na jednom mjestu jako dugo, a također sam bila izložena neprimjerenim i opasnim situacijama. Bio je to život straha i beskućništva.

Kao vrlo malo dijete, vjerovala sam da je moj otac učinio ono što je učinio, jer me volio. Kao razlog zašto majka nije s nama je naveo da joj nije stalo do mene i da je loša osoba. Budući da sam bila jako mala, ubrzo sam počela zaboravljati njeno lice, njezin glas, sve. Moja je majka ubrzo postala bezlični stranac koji me želi odvesti daleko od svega što je postalo poznato. Pomagala sam ocu u skrivanju, doživljavala sam ga kao svog junaka. Kao i većini djece, draže mi je bilo poznato od nepoznatog, čak i ako je to poznato bilo nasilno i grozno.

Uspjela sam pronaći svoju majku kad sam imala gotovo 18 godina. Bio je to iznimno bolan ponovni susret, jer je jedan dio mene očajnički želio vjerovati da je to što je moj otac napravio bilo opravdano. Bilo mi je gotovo previše bolno da vjerujem drugačije. No ja sam željela istinu. Nazvala sam svoju majku prije mog 18. rođendana, i kratko nakon toga smo se srele. Moja bol nije nestala s kontaktom s mojom majkom, divnom osobom. (Uporno sam pokušavala pronaći nedostatke kod nje koji bi opravdali postupke mog oca, ali nije ih bilo. Ona jest divna.) Morala sam shvatiti tko sam, odakle dolazim i kamo idem. Trebalo je proći mnogo godina kako bih ponovno uspostavila odnos s majkom, pomirila se sa svojom prošlosti, i kako bih naučila vjerovati u sebe, u druge i u svoje viđenje svijeta.”

U ovim riječima se može primijetiti da su svi nalazi stručnjaka ove tematike istiniti i da se temelje na stvarnim činjenicama, a ne na pretpostavkama.

Zaključak

Iz svega navedenog, može se zaključiti da roditelj otuđitelj u prvi plan stavlja samo svoj ego i zadovoljenje svojih potreba i poriva, bez razmišljanja o tome koliko to narušava djetetov zdrav razvoj i budućnost suživota s drugim osobama kao i gradnju odnosa sa svim osobama s kojima će dijete u toj dobi, ali i u odrasloj dobi, doći u doticaj. Očito je da se ovakvim manipulacijama ne čini ništa što bi djetetu donijelo bilo kakvu korist, bez obzira što će neki roditelji biti uvjereni da sve to rade samo za dobrobit djeteta. Djeca nisu igračke, niti bi smjeli biti oruđe u rukama odraslih koje će koristiti za postizanje svojih ciljeva. Upravo zato bi trebali postojati jasno definirani i učinkoviti zakoni i mjere koji bi se u svim slučajevima sukoba, u kojima su prisutna djeca, odmah po hitnom postupku primjenjivali. Za sada postoji puno zakona i konvencija koji štite prava djece, međutim, oni zapravo postoje samo na papiru, a pravda se pokazuje kao jako spora i gotovo nedostižna. Stoga bi u slučajevima razvoda ili prislinog odvođenja i otuđivanja djeteta od jednog od roditelja odmah trebala osigurati služba koja će nepristrano zastupati isključivo najbolje interese djece i koja će na taj način odgovarajućim mjerama spriječiti zlostavljanje djece. Dosadašanja praksa se do sada, na žalost, pokazala vrlo neučinkovitom, djeca često budu zatrovana manipulacijom jednog od roditelja, a na reakciju instuticija se dugo čeka. Slijedom toga, povratak na uobičajeno, prirodno ponašanje je jako usporen i otežan.

Kako bi se ovakve situacije učinkovito sprječavale, ali i rješavale, nužno je da se radi na programima edukacije roditelja, i to ne samo ako se oni nalaze u procesu razvoda, već da se edukacijske radionice održavaju i kroz sve odgojno obrazovne i zdravstvene ustanove. Cilj bi trebao biti da se postigne viši nivo svijesti o ranjivosti djece i njihovim potrebama u zdravom psiho-fizičkom razvoju. Isto tako, nužno je da se sva prava djece koja su definirana poveljama, konvencijama i zakonima, počnu provoditi u praksi, u smislu hitnih intervencija i reakcija kada su one potrebne.

Dakle, u slučajevima kada roditelji pogriješe i krivo postupaju, država je dužna osigurati da djeca budu u potpunosti zaštićena i izolirana od štetnih djelovanja, uz pomoć svih mogućih sredstava. Jer djeca su ipak najranijivija bića na svijetu, i njihov odgoj i odrastanje će uvjetovati kakvi će biti kao odrasle osobe, što će pak uvjetovati kakav će biti svijet u kojem ćemo živjeti.

Izvori: WikipediaManipulacija djecom u razvodu braka roditeljaChild AbductionsPoliklinika za zaštitu djece grada Zagreba

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s