Os Uma
Autor: Drago Plečko

Nezapamćeni fenomen Mirin Daja potiče na razmišljanje da geni mogu skrivati tajnu trenutne i potpune regeneracije tkiva.

Svega jedan dan prije Arnoldove pustolovine s „letećim tanjurima“ magazin “Time” objavljuje tekst pod naslovom “Čudesni čovjek”, u kojem se bavi jednim od najvećih fenomena 20. stoljeća, kada je ljudska svijest i fiziologija u pitanju. Riječ je o danas posve zaboravljenom nizozemskom fakiru čije je pravo ime bilo Arnold Gerrit Henske ili Henskens.

Henske je rođen 1912. godine u Rotterdamu i ispočetka nije pokazivao nikakve osobite sposobnosti. Završio je školu i počeo se baviti dizajnom. Kasnije će svoj pseudonim uzeti iz esperanta i kao fakir će se zvati Mirin Dajo. U ranim dvadesetim godinama se mladom dizajneru javljaju neobični snovi, ali i neka iskustva koja on cijeni paranormalnima. Prijelomni je trenutak vizija u kojoj mu je rečeno da je “njegovo tijelo neranjivo”. Odlazi u Amsterdam i izdržava se tako da pred pubovima jednog od najveselijih gradova Europe prolaznicima dopušta da ga probadaju oštrim predmetima, bodežima i iglama, a guta i žilete i zdrobljeno staklo. U vrlo kratkom vremenu Henske postaje poznat i počinje javno nastupati, a samo rijetki uviđaju da probadanje unutarnjih organa floretom bez ikakvih ozljeda ili tragova ranjavanja predstavlja nešto što daleko nadilazi standardne fakirske egzibicije.

Vlasti gledaju poprijeko na opasne demonstracije nevjerojatnih moći, pa Sveučilište Leiden angažira dva znanstvenika, Bertholta i Stokvisa, koji obznanjuju da si svojim nevjerojatnim probadanjima tijela Mirin Dajo nije naudio za vrijeme njihova promatranja. On, pak, tvrdi da nama upravlja ono što zove Izvorom, nadmoćna inteligencija odnosno Bog, a njegov je dar neranjivosti samo poruka te inteligencije da je svijet duha važniji od materijalnih dobara i pohlepe koja vlada svijetom. Sebe proglašava Božjim glasnikom i u razgovoru za “Time” pokazuje zarasle ožiljke u sredini čela i iznad desnog oka. Iako je bilo onih koji su tvrdili da su to vidjeli svojim očima, malo je tko Daju povjerovao da je njegova neranjivost dokazana s dva metka ispaljena u njegovu glavu s udaljenosti od pola metra! Tvrdio je da mu nisu mogli nauditi ni užareni željezni čavli, kipuća voda, a njegove će upravo nevjerojatne moći kasnije opisivati i njegov pomoćnik Jan Dirk De Groot. Između ostalog, dar telepatije, iscjeljivanja dodirom ruke i kontakte s “anđelima čuvarima” kojih je, kako je to tvrdio De Groot, imao nekoliko.

Zanimljivo je da su po uputama “anđela čuvara”, poput onih koji su se pojavljivali pred Dajom ili mu se obraćali u glavi, navodno živjeli grčki filozof Sokrat i francuski sineast Jean Cocteau. De Groot ilustrira povezanost Mirina Daja s “višim silama” kada opisuje brigu za vlastitu obitelj za vrijeme jedne od njihovih turneja. Dajo je, dok su boravili u Švicarskoj, umirio svog pomoćnika pojašnjenjem da su svi kod kuće i kartaju od osam sati navečer, a tako će ostati do 2 ujutro. Naknadnom je provjerom De Groot saznao da je tako i bilo. Dakako, kako su opisi javnih probadanja koja su ponekad obavljana oštrim kopljima debljine ljudske ruke, prodirali u javnost, zainteresirale su se i medicinske ustanove, posebice Kantonalna bolnica Zurich u koju su Mirina Daja pozvali doktori Naegeli-Osjord i Brunner.

Dajo je pristao na najzastrašujućiji test ikada viđen. Pred očima liječnika su ga proboli kroz srce, pluća i bubrege, a da nije osjećao nikakvu bol niti je prolivena jedna kap krvi! Nije se bojao infekcije, a na kraju je pristao da probijen floretom ode na rentgen koji se nalazio na katu iznad prostorije u kojoj je obavljana ova demonstracija. Ne samo da je jasno uočeno da metal prolazi kroz unutarnje organe, već je Mirin Dajo tako pretrčao nekoliko ulica u Zurichu! Nitko nije mogao osporiti ovako uvjerljive dokaze, a računa se da je ovaj čudesni fakir svoje tijelo probadao na ovaj način petstotinjak puta. Nikada nije zabilježena nikakva povreda koju je ova potencijalno fatalna praksa trebala izazvati. Svi se slažu da nijedan fakir u povijesti nije mogao izvesti nešto slično, a pogotovo ne u kontroliranim kliničkim uvjetima.

Šok koji je izazvala senzacija zvana Mirin Dajo i želja ljudi da vide čudo zasjenila je ono što je ovaj Nizozemac smatrao svojom pravom misijom. Kako njegove propovjedi o miru i ljubavi među ljudima, nezanimljive spram njegovih sposobnosti, nisu nailazile na odjek, pomalo je zapadao u depresiju. Kako kaže De Groot, počeo je vjerovati da njegovo vrijeme još nije došlo i da čovječanstvo ne shvaća poruku s viših razina postojanja. Počeo je najavljivati svoju skoru smrt, no malo je tko vjerovao da bi se to moglo dogoditi čovjeku u 36. godini starosti i s takvim moćima.

Priča o smrti Mirina Daja nalik je horror filmovima. Prema nekim zapisima iz toga vremena, 12. svibnja 1948. godine “unutarnji glas” je Daju rekao da proguta veliku željeznu iglu, što je on i učinio, da bi nakon toga završio u bolnici gdje je položaj igle ustanovljen rentgenskim pregledom. Operiran je drugog dana i igla je odstranjena, da bi narednih 10 dana proveo u krevetu, u stanju nalik transu. Posljednja su mu tri dana u nekoliko navrata konstatirali smrt, ali bi se životni znaci iznenada ponovo vraćali. Protivno volji njegova jedinog suradnika, obdukcija je obavljena odmah nakon proglašenje smrti i kao uzrok smrti je navedena raptura aorte koju je igla izazvala.

Izvor: Drago Plečko