Os Uma
Autor: Irena Dujmušić

U ovo doba radosti i iščekivanja rađaju se i misli o vrednovanju, o samom smislu svega, od samog smisla postojanja pa preko ljudskog roda, same prirode i svemira do sveprisutnog zla. Na jednoj smo strani svjesni da ne činimo zlo ako se radujemo kao djeca tome što dolaze blagdani, bez obzira jesmo li ili nismo vjernici. Jednostavno želimo slaviti, utopiti se u moru bljeskanja, mirisa, očekivanja, radosti i osjećaja zajedništva i ljubavi. Lakše je i ljepše tako, a i zaslužili smo, nakon svih malih i velikih bitki koje vodimo svakodnevno. Smijemo se opustiti, trebamo si to dopustiti. No, jedan mali crv sumnje to ne dozvoljava do kraja, ruje i truje te idilične trenutke. I to je, također, dobro jer pokazuje da smo svjesni.

Život je zapravo paradoks, i to teški. I u najteža doba, kada su ljudi na samom dnu, postoje trenuci u kojima se ponašaju kao da nisu, što je dokaz čistog instinkta za preživljavanjem. Sjećajući se prošlosti svjesni smo toga, da ljudi slave, pjevaju, plešu i kreativno se izražavaju kada su najugroženiji ili pak pomažu drugima iako i njima samima treba pomoći. Isto se ponavlja i danas, kada svjedočimo teškim ljudskim katastrofama i padu moralnih vrijednosti, možda najvećem do sada. Kao da se ne damo, ne damo tu mrvicu ljudskosti koja još živi u nama, ljudima.

Kada razmišljamo o smislu postojanja, onako čisto matematički, nema ga – rodili smo se da bi umrli, kad-tad. Po tome je sasvim svejedno što se događa u međuvremenu, bili dobri ili loši, ista nas sudbina čeka, svi ćemo napustiti ovo tijelo. No, je li baš tako? Moj prijatelj, koji vjeruje u reinkarnaciju i put duše prema izlasku iz začaranog kruga prema prosvjetljenju kaže mi filozofski – sve je kako treba biti. A ja razmišljam, ako je tako (što mi sve više ima smisla), zašto onda stalno proživljavamo isto? Jesu li ikada oni koji se navodno mogu sjetiti prošlih života doživjeli da su u jednom od njih živjeli samo u društvu punom poštivanja, tolerancije i dobrote? Koliko znam nisu, svi su živjeli u neko određeno doba u kojem je uvijek bilo prisutno zlo, kao i dobro naravno, ali zlo je uvijek bilo jače i više prisutno. Uostalom, o tome nam govori i povijest, ne postoji doba bez ratovanja, ugnjetavanja, iskorištavanja i zla uopće. Ono što je također zajedničko je to što smo u svim tim razdobljima liječili tijelo, ali ne i dušu, bazirali smo se i baziramo se i dalje samo na materijalnom. Zašto nismo učinili više sami za sebe, za svoj rod? Jesmo li predodređeni i osuđeni na vječnu borbu dobra i zla, zašto se nismo uklopili u savršeni mir i red koji vlada prirodom?

Odgovor je nepoznat, no možda mu možemo biti na tragu, samo ako bismo to zaista htjeli. Taj moj prijatelj, koji istražuje svijest ljudi na psihodelicima me je u toj potrazi jako zaintrigirao kada je rekao da je na jednom iskustvu doživio najjači doživljaj – sveprisutnu ljubav, kao najvažniji i najobuhvatniji osjećaj cjelokupnog postojanja. Ljubav kao jedino bitno stanje postojanja…. I danas, suočeni sa svime, sa svim užasima koji su ispresijecani malim, dobrim djelima i osjećajima, možda bismo trebali pomisliti da je ta ljubav zaista jedina stvar koja nas održava na životu. Zaista živima u punom smislu. Kada bismo svi doista osjetili iskonsku ljubav, možda bi se uspjeli iskoprcati iz tog do sada neprekinutog kruga zla, kada bi osjećali samo ljubav prema svemu što postoji, bez težnji posjedovanja i prisvajanja, bez tvojeg i mojeg i njihovog već samo našeg i svačijeg, istog i punog za sve.

Ali kako zaboga doći do sveprožimajuće ljubavi, to je pitanje? Kako ne osjećati loše, kako ćemo osloboditi te naše zarobljene duše? Čini se kao jako dugačak put, ako ne i nemoguć. No, jedna dobra poslovica kaže – i najdulji put započinje prvim korakom, a on bi u ovom slučaju trebao biti preispitivanje o tome što smo i kakvi smo zaista. Odbacivanje isključivo materijalnih vrijednosti možda drugi, nakon čega bi svaki sljedeći trebao biti lakši. Jer, voljeti je lako, neopterećujuće. Svaka mala dobra misao, lijepa riječ i nježna gesta je pravi početak. Svaka istinski dobra namjera je dobar korak, svaka vjera u dobro je pravi put. Nismo se mi rodili zli, rodili smo se bespomoćni, s prvom iskonskom reakcijom – osmijehom na osmijeh. Nije nas ništa usput pokvarilo, iskvarili smo se sami, pristajući na to da zlo koje postoji utječe na nas. Nije nam urođeno zlo, već dobro.

I na kraju, što uopće možemo? Ma možemo puno, možemo ispuniti to naše vrijeme života zaista osjećajući ljubav, i za to nikada nije ni prerano ni previše kasno. Možemo oplemeniti i sebe i svijet doživljavajući ljubav u punini i čineći dobro čime ćemo poništavati zlo. Ne zato jer smo ludi već zato što nismo. Zato jer želimo bolji svijet, trebamo gomilati pozitivnu energiju umjesto negativne. Jer da, mi možemo mijenjati svijet mijenjajući sami sebe. Mi to možemo.