Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

„Socijalna psihologija ovog stoljeća otkriva veliku lekciju: često nije stvar u tome o kojoj je vrsti čovjeka riječ nego je stvar u situaciji u kojoj se on nalazi što određuje njegovo ponašanje.“ – Stanley Milgram, 1974.

Stanley Milgram, psiholog sa sveučilišta Yale, je 60-ih godina prošlog stoljeća proveo niz eksperimenata s naglaskom na sukobu između poslušnosti i osobne savjesti, a koji su rezultirali iznenađujućim rezultatima. Ovi eksperimenti danas pružaju snažan i uznemirujući uvid u moć autoriteta i poslušnost.

Milgram je svoju psihološku studiju usmjerio ka pružanju odgovora na pitanje: „Jesu li Eichmann i njegovi pomagači u holokaustu imali zajedničku namjeru, barem u vezi ciljeva holokausta?“, odnosno, „Postoji li zajednički osjećaj za moral među uključenim osobama?“. Eksperiment je započeo 1961., nedugo nakon početka suđenja Adolphu Eichmannu. Milgram je tražio opravdanja za činove genocida, a kojima su se optuženi tada branili tijekom suđenja u Nurembergu. Njihova se obrana temeljila na poslušnosti – slijedili su naredbe svojih nadređenih.

Cilj Milgramovog eksperimenta je bilo određivanje granice do koje će ljudi iskazivati poslušnost ukoliko to uključuje ozljeđivanje druge osobe. Milgram je bio zainteresiran za lakoću kojom će obični ljudi pod utjecajem počiniti zločin kao što su to, primjerice, činili Nijemci tijekom Drugog svjetskog rata.

U eksperimentu je sudjelovalo 40 muškaraca, u dobi između 20 i 50 godina, koji su regrutirani putem novina i svakome je za sudjelovanje plaćeno 4,50$. Na početku eksperimenta je svaki od njih upoznat s drugim sudionikom, a koji je u stvari bio suučesnik. Određene su uloge, iako je sve bilo namješteno, tako da se dragovoljac uvijek nalazio u ulozi mučitelja. Milgram je osmislio zastrašujući elektrošok generator s razinama električnog šoka koje su počinjale na 30 volti i postepeno su se povećavale za 15 volti sve do ukupnih 450 volti.

Svaki je od sudionika preuzeo ulogu „učitelja“ koji će šokirati „studenta“ pri svakom pogrešnom odgovoru. Dok su sudionici vjerovali da zaista šokiraju studenta, student je u stvari bio saveznik u eksperimentu koji se jednostavno pretvarao da je zaprimio udar. Ondje se nalazio i eksperimentator, obučen u bijelu kutu, a čiju ulogu je igrao glumac. Kako je eksperiment napredovao, sudionici bi čuli zapomaganja i molbe za puštanjem kao i pritužbe na zdravstveno stanje.

Kada je dostignuta razina od 300 volti, student bi udarao u zid i preklinjao da bude pušten. Nakon toga, on bi zašutio i odbio odgovoriti na bilo koje postavljeno pitanje. Sudionik bi tada neodgovaranje na pitanje tumačio kao pogrešan odgovor te bi nastavio s elektrošokovima. Većina bi sudionika upitala eksperimentatora treba li nastaviti s eksperimentom na što bi dobili niz naredbi kao što su „Molimo, nastavite“, „Eksperiment zahtjeva nastavak“, „Apsolutno je neophodno da nastavite“ ili „Nemate drugog izbora, morate nastaviti“.

Razina električnog šoka koju je sudionik bio voljan proizvesti je korištena kao mjera poslušnosti. 65% sudionika je, prema krajnjim rezultatima, proizvelo maksimalni udar, a svi su sudionici dostignuli razinu od 300 volti. Zbog zabrinutosti oko količine prouzročene tjeskobe kod sudionika, svima su na kraju objašnjeni postupci i korištenje obmane. Milgram je kasnije anketirao sudionike od kojih je 84% odgovorilo da im je drago što su sudjelovali dok je 1% žalio zbog svojeg angažmana.

Dok je Milgramovo istraživanje potaknulo niz etičkih pitanja o korištenju ljudi u psihološkim eksperimentima, njegovi su se rezultati nastavili replicirati u daljnjim eksperimentima. Thomas Blass je pregledao daljnja istraživanja o poslušnosti te je utvrdio da Milgramovi rezultati vrijede i u drugim eksperimentima.

Zbog čega je toliki broj sudionika izveo naizgled sadistički čin prema uputama autoriteta? Prema Milgramu, postoje mnogi čimbenici situacije koji mogu objasniti toliku razinu poslušnosti:

• Fizička prisutnost autoriteta je dramatično povećala pokornost
• Činjenica da se studija provodi pod pokroviteljstvom Yalea (pouzdane i vjerodostojne akademske ustanove) je mnoge sudionike navela da vjeruju da je eksperiment siguran
• Odabir učitelja i studenta se činio nasumičnim
• Sudionici su pretpostavili da je eksperimentator kompetentan stručnjak

Kasniji su Milgramovi eksperimenti ukazivali na to da prisutnost pobunjenika dramatično smanjuje razinu poslušnosti. Kada su drugi sudionici odbili nastaviti eksperiment, 36 od 40 sudionika je odbilo proizvesti maksimalan udar.

„Obični ljudi, jednostavno radeći svoj posao i bez osjećaja neprijateljstva s njihove strane, mogu postati agenti u groznom destruktivnom procesu. Štoviše, čak i kada destruktivni učinci njihovog rada postanu očiti i jasni i kada se od njih traži da nastave s djelovanjem koje je nespojivo s temeljnim moralnim načelima, relativno malo ljudi posjeduje sposobnost potrebnu da bi se oduprlo autoritetu.“ (Milgram, 1974)

Milgramov je eksperiment postao klasik u psihologiji koji pokazuje opasnosti poslušnosti. I dok ovaj eksperiment ukazuje da situacijske varijable jače djeluju od osobnih čimbenika pri određivanju poslušnosti, neki psiholozi tvrde da na poslušnost utječu vanjski i unutarnji čimbenici kao što su osobna uvjerenja i sveukupna narav.

Obični će ljudi vrlo vjerojatno slijediti naredbe koje dobiju od autoriteta čak i do te mjere da će ubiti nevinu osobu. Poslušnost spram autoriteta je ukorijenjena u svima nama načinom na koji smo odgojeni: poštuj roditelje, nastavnike, starije osobe itd. Mi smo poslušni u različitim životnim situacijama koje su mnogo suptilnije od uputa da se ljudima daju elektrošokovi i bilo bi zanimljivo vidjeti koji čimbenici djeluju u svakodnevnoj poslušnosti.