Os Uma
Piše: Irena Dujmušić

Izgleda da unatoč tehnološkom i medicinskom napretku vodimo neprekidnu borbu protiv raznih bolesti. Kako virusi postaju sve složeniji i bakterije postaju otporne na antibiotike, očito je da ljudska ovisnost o farmaceutskim pripravcima gubi svaki smisao. Ovo su osnovi razlozi zbog kojih se ponovno okrećemo ljekovitim tvarima iz prirode, ugledajući se na naše drevne pretke, ali i životinjski svijet. Ako ćemo pravo, tako smo i započeli s liječenjem – jednostavno smo promatrali i učili.

Neke od odgovora nam nude i naši najbliži rođaci, nehumani primati. Mnoge vrste koriste prirodne resurse u svojim staništima kako bi se izliječile i poboljšale svoje zdravlje. Takvo ponašanje obično uključuje gutanje ili lokalnu primjenu biljke, tla, insekata pa čak i psihoaktivnih tvari.

Ovim se bavi zoofarmakognozija koja proučava kako životinje koriste lišće, korijenje, sjemenke i minerale za liječenje raznih bolesti. Autohtone kulture već stoljećima prenose znanje o životinjskom samo-liječenju te su mnogi narodni lijekovi i nastali proučavanjem životinjskog ponašanja te biljaka i tvari koje koriste kada su bolesni. Ovako ponašanje se znanstveno proučava tek posljednjih 30 godina, kroz zoofarmakognoziju, gdje su biolozi shvatili da životinje koriste tvari koje nisu dio njihove uobičajene prehrane te su zaključili da se zapravo radi o liječenju.

Kada pomislimo na samoiscjeljivanje životinja, obično se sjetimo kako psi i mačke jedu travu kako bi izazivali povraćanje kod problema s probavom ili pojavom parazita. Međutim, većina istraživanja životinjskog samo-liječenja odvija se promatranjem ponašanja ne-ljudskih primata i divljih životinja. Jedan od prvih zabilježenih slučajeva potječe iz 1983., kada su istraživači promatrali čimpanze u Tanzaniji kako presavijaju i gutaju lišće biljke Aspilia i to bez žvakanja. Isto ponašanje primijećeno je i kod kolonija čimpanzi u Ugandi i Nigeriji. Budući da to ne pruža nikakvu prehrambenu vrijednost, te zbog činjenice da to lišće ima izrazito grubu površinu, postavljalo se pitanje koja je svrha ovakve konzumacije tih listova.

Znanstvenici su tek 1996. godine predložili da se radi o obliku liječenja, kada su uočili da su im fekalije ispunjene neprobavljenim listovima i parazitskim crvima. Izgleda da čimpanze gutaju to lišće kako bi se na njihovu grubu čekinjastu površinu crvi zakvačili i skupa s lišćem izbacili iz probavnog sustava. Tamarin majmuni iz Južne Amerike imaju drugačiju metodu, oni gutaju oko 1,5 cm velike sjemenke koje doslovno izguraju parazite. Raznolikost primjene samo-liječenja pokazuju i kolobini majmuni koji jedu zemlju i glinu, i kao dodatni izvor minerala, ali i radi apsorpcije ili neutralizacije određenih biljnih sastojaka koji bi mogli biti otrovni ili koji ometaju probavu. Tu je i konzumacija ugljena, kojeg koriste i ljudi za detoksifikaciju otrova iz probave, no evidentiran je i slučaj ovakvog liječenja i kod crvenih kolobus majmuna iz Zanzibara. Prehrana tih majmuna se sastoji uglavnom od mladih listova koji su prilično toksični te ingestijom ugljena neutraliziraju učinke.

Samo-liječenje primata se ne bazira samo na konzumaciji određenih tvari, naime neki primati se koriste tehnikom premazivanja krzna, gdje utrljavaju jake mirisne tvari u krzno, a kako bi se riješili nametnika. Neki koriste aromatično bilje, dok se drugi koriste izlučevinama nekih insekata.

Liječenje smo naučili promatranjem

Povezanost samo-liječenja životinja i nekih autohtonih narodnih lijekova vidljiva je i na primjeru afričkih slonova, gdje oni zadržavaju svoju regularnu prehranu tijekom graviditeta, no pri samom kraju naglo mijenjaju rutinu. Tada slonice kreću u potragu za određenim grmom, često vrlo udaljenim od staništa, čija kora i lišće konzumacijom kroz nekoliko dana izaziva trudove. Činjenica je također da istu biljku upotrebljavaju i žene iz Kenije koje od nje rade čaj koji inducira trudove. Isto to dokazuje i slučaj već spomenutih čimpanzi, koje gule koru stabljike i jedu jezgru biljke Vernonia, a laboratorijska ispitivanja ukazuju kako ta biljka ima anti-parazitna i anti-mikrobna svojstva. Upravo se zbog tih svojstava ta biljka u narodnoj medicini Tanzanije koristi za suzbijanje želučanih poremećaja i groznice. Od životinja smo naučili i kako se liječiti glinom. Naime, neke vrste južnoameričkih papagaja, kao i crvena ara, jedu tlo s visokim udjelom kaolina. Sjemenje raznih voćki kojima se ove ptice hrane sadrži razne toksine čiju toksičnost upija glina te se na taj način izbacuje iz probavnog sistema.

Različiti oblici samo-liječenja, kakve nam pokazuju drugi primati, nude jednostavna i prirodna rješenja za borbu protiv parazita, ali i mnogih drugih bolesti. Veliku nadu da ćemo jednom uspjeti pobijediti sve teške bolesti daju i nedovoljno istražena tropska područja, u kojima se potencijalno kriju iznimno moćni lijekovi. Jedan od osnivača zoofarmakognozije, Eloy Rodriguez, profesor na Sveučilištu Cornell, tvrdi da neki od spojeva koje životinje koriste za eliminaciju parazita također mogu biti korisni i u liječenju tumora. Iako mnoge biljne vrste zasigurno sadrže potencijalna ljekovita svojstva, do sada je proučeno manje od pet posto tropskog šumskog bilja, no farmaceutske tvrtke i medicinski instituti rade na tome smatrajući da je moguće da se među njima kriju spojevi koji bi bili uspješni u borbi protiv raka ili HIV-a.

Ukoliko se vratimo iskonskom, odnosno liječenju prirodom, umjesto isključivo sintetičkim pripravcima, zasigurno ćemo povećati mogućnosti pronalaska učinkovitih lijekova protiv mnogih bolesti koji za sobom neće povlačiti i teške, ozbiljne nuspojave. Sve što trebamo je zapravo vrlo jednostavno – trebamo učiti od prirode.

Izvori: AlterNet, Natural Wonder Pets