Os Uma
Piše: Irena Dujmušić
Svi mi želimo biti sretni, pa da bi to postigli, mnogi se okreću raznim savjetima iz knjiga za samopomoć. No postavlja se pitanje – je li čovjeku zaista prirodno stanje stalno biti sretan i pozitivan?
Svend Brinkmann, profesor psihologije na Sveučilištu u danskom Aalborgu, smatra kako taj “kult” pozitive ima i svoju mračnu stranu. Naime, sreća jednostavno nije prikladna reakcija na mnoge situacije u životu. Štoviše, zavaravanje o vlastitom psihičkom stanju i reakcijama nas može dovesti do poremećaja emocionalnosti.
Brinkmann objašnjava: “Vjerujem da naše misli i emocije trebaju odražavati svijet. Kada se nešto loše dogodi, trebalo bi se podrazumijevati da imamo negativne misli i osjećaje o tome, jer to je način na koji razumijemo svijet” te dodaje: “Život je divan s vremena na vrijeme, ali je isto tako i tragičan. U našim nam životima umiru dragi ljudi, gubimo ih, a kada bismo se navikli da dopuštamo samo pozitivne misli, onda nas ta stvarnosti može udariti još intenzivnije, kada se dogodi, a dogodit će se.”
Dalje objašnjava kako ne postoji ništa loše u onima koji su prirodno pozitivni ili onima koji pomoć traže u knjigama i tečajevima samopomoći, no problem nastaje kada sreća postane nužnost. Postavlja primjer radnih mjesta gdje se često zahtjeva fokusiranje na pozitivno, ali ne i na istinske teškoće, tako da zahtijevanje na stanju sreće postaje “gotovo totalitarno” pa se takvo zahtijevanje može, prema autoru rada, usporediti s “kontrolom misli”.
U SAD-u, obavezna sreća je čak postala predmetom tužbe protiv tvrtke T-Mobile u svibnju 2016., kada je odlučeno da poslodavci ne mogu prisiliti radnike da budu stalno sretni i veseli. Mnoge tvrtke troše ogromne sume novaca pokušavajući osigurati sreću uposlenika, no ne zbog altruističkih poriva. Brinkmann kaže: “Kada se bavite ljudima i radite u timu, onda te osobine ličnosti postaju puno važnije. Na njih se stavlja puno veći naglasak, kako bi se iskoristili ljudi i njihovi emocionalni životi. Smatram da je to tamna strana pozitivnosti. Naši osjećaji imaju tendenciju postati roba, a to znači da smo se vrlo lako otuđili od naših osjećaja.”
Obvezna, zadana sreća nije samo problem na radnom mjestu. Iako je logično na rutinsko pitanje u prolazu “Kako si” odgovoriti s uobičajenim “Dobro, hvala”, postoji opasnost da će naša pozitivna lica sve više dominirati društvenom sferom. Uostalom, dok duhovita, živahna atmosfera može biti ugodna, pristojna i uviđavna pozitivnost ne bi trebala spriječiti raspravu o traumama i krizama s nama bliskim prijateljima.
Brinkmann zaključuje da je pritisak da budemo stalno sretni jednostavno ludost. Knjige o samopomoći koje tvrde da uče ljude kako pronaći sreću mogu potaknuti nepoželjnu perspektivu o emocijama. Osnovna ideja da je svatko odgovoran za svoju sreću podrazumijeva da su nesretni ljudi sami krivi za vlastitu nesreću. U konačnici, negativne emocije igraju važnu i zdravu ulogu u tome kako razumijevamo i reagiramo na svijet. Krivnja i sram su bitni za osjećaj moralnosti. Ljutnja je opravdan odgovor na nepravde. Tuga nam pomaže u procesuiranju tragedija. I sreća je izvrsna, samo ne svo vrijeme.
Os Uma 