Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Dok je prisutnost neandertalske DNK u suvremenom ljudskom genomu neupitna, relativno su slabo poznate varijacije među samim genomima neandertalaca. To se odnosi i na takozvane „kasne“ neandertalce, one za koje je utvrđeno da su živjeli još neko vrijeme nakon što se moderan čovjek doselio na njihov teritorij.

Istraživački tim s Max Planck instituta za evolucijsku antropologiju se stoga posljednjih godina posvetio sastavljanju genoma pet neandertalaca iz kasnog razdoblja (pred 39.000 i 47.000 godina), a slijedom prethodnih istraživanja kojima se pokazalo da veći dio toka gena od neandertalaca ka ljudima potječe od populacije neandertalaca koji su proizašli iz skupine koja je pred oko 150.000 godina živjela u altajskim planinama Kavkaza.

Pet proučavanih genoma vuče isto porijeklo zbog čega se očekivalo da će u njihovom genomu biti pronađen DNK modernog čovjeka, temeljeno na pretpostavci da je „do križanja čovjeka i neandertalaca dolazilo povremeno što je vjerojatno rezultiralo genskim protokom u oba smjera“. No, proučavanih pet genoma nije sadržavalo moderan DNK što je bio neočekivan rezultat. Ipak, istraživači naglašavaju da je riječ o zaista malom uzorku na kojem se ne mogu temeljiti ili stvarati relevantniji zaključci, no svakako postavlja brojna nova pitanja.