Sindrom hodajućeg mrtvaca

Os uma

by Barbara

U jednom trenutku ste živi. U slijedećem mrtvi. Nekoliko sati kasnije ste ponovo živi. Tako žive osobe koje boluju od Cotardovog sindroma, misteriozne bolesti zbog koje ljudi osjećaju da oni, ili neki dijelovi njihovog tijela, više ne postoje.

Riječ je o rijetkoj mentalnoj bolesti zbog koje osoba vjeruje da je mrtva. To bi moglo značiti da misli da je mrtva, ali da se još uvijek nekako kreće, da njezini vitalni organi (kao što su jetra ili srce) nedostaju ili trunu unutar nje ili to može označavati nešto više filozofsko, točnije, da vjeruje da više ne postoji, unatoč dokazima o suprotnom.

Ovaj poremećaj je dobio naziv prema francuskom neurologu, Julesu Cotardu i to još 1880.g. Njega je tada posjetila žena koja je vjerovala da nema mozak, živce, želudac i crijeva zbog čega je živjela u zabludi da je ona leš koji hoda i govori dok istovremeno truli. Cotard je zabilježio da ona nije vjerovala u boga ili život nakon smrti i nije osjećala potrebu za jelom, zbog čega je na kraju preminula od izgladnjelosti.

Zanimljivo je napomenuti da je o ovom poremećaju prvi izvijestio francuski prirodoslovac i filozofski pisac, Charles Bonnet koji je stoljeće ranije postao svjestan žene koja je bolovala od posljedica udarca u vrat zbog čega joj je jedna strana tijela ostala paralizirana. Nakon toga je počela živjeti u uvjerenju da je mrtva. Bonnet je u svojem izvješću, objavljenom 1788.g u Britanskom časopisu za psihijatriju, napisao: „‘Mrtva žena’ je postala uznemirena i počela je snažno psovati svoje prijatelje jer joj nisu organizirali posljednju pričest, a što su oni duže oklijevali, ona je postajala sve više nestrpljiva te je svoju sluškinju počela opsjedati prijetnjama ukoliko ju ne obuče kao mrtvu osobu .Na kraju su svi mislili da je neophodno tako ju obući i izložiti kako bi se ona smirila…Konačno je nakon nekog vremena zaspala i vraćena u krevet.“ Bonnet je prepisao liječenje opijumom kako bi se smirila, a ona je s vremenom preboljela ovu bolest iako bi se simptomi vratili svakih nekoliko mjeseci.

Jedna pacijentica iz Velike Britanije je ovaj poremećaj opisala ovako: „Kad sam ozbiljno depresivna, neposredno prije nego što postanem psihotična, dođem do točke u kojoj se osjećam mrtva, da moja utroba trune, da mi se krv zgušnjava i postaje crna, da mi se mozak suši i skuplja i da moja plavo-bijela koža nije blijeda zato što rijetko izlazim van nego zato što trulim ili se pretvaram u duha…To je vrlo stresno kada mislim da ne bih trebala boraviti među živim ljudima ili da ću plašiti djecu ili biti otkrivena kao mrtvac i biti zakopana dok sam još svjesna.“

Mislilo se da do Cotardovog sindroma dolazi zbog problema s neuronima koji se pokreću u području mozga koji je vezan uz našu sposobnost prepoznavanja različitih lica i u amigdali koja nam omogućava da s prepoznatim lice povežemo emocije. Zbog narušavanja tih mentalnih sposobnosti osoba može patiti od derealizacije što je širi poremećaj koji uzrokuje sveprožimajući osjećaj isključenosti iz svojeg okoliša, a ako još uz to osoba ne uspijeva prepoznati svoje lice ili emocije vezane uz njega, to može rezultirati Cotardovim sindromom.

No, osoba će najvjerojatnije razviti ovaj sindrom ako boluje od neke vrste psihoze kao što je šizofrenija ili neke bolesti koja pojačava osjećaj odvajanja. Danas se liječenje vrši uz pomoć antidepresiva, antipsihotika i lijekova koji stabiliziraju raspoloženje. Također, ako pacijent pokazuje znakove kliničke depresije, koristi se i elektrokonvulzivna terapija (ECT).

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s