Barbara Arrowsmith-Young, žena koja je promijenila svoj mozak

Piše: Irena Dujmušić
Os Uma

Kada je Barbara Arrowsmith-Young pohađala prvi razred osnovne škole, njena učiteljica je rekla njenoj majci da ona ima nekakvu “mentalnu blokadu” te da nikada neće biti u mogućnosti učiti kao druga djeca. Sada ima preko 60 godina, govori tečno i s velikom erudicijom. Diplomirala je školsku psihologiju. Objavila je i revolucionarnu, naširoko hvaljenu knjigu pod nazivom: “Žena koja je promijenila svoj mozak”. No to nije sve, putem svoje škole pomaže djeci s invaliditetom prevladati takve dijagnoze. Kako je to uspjela?

Kada je bila mala, u školi, pa sve do svojih 20-tih godina, bila je često očajna i depresivna te nije mogla dokučiti što nije u redu. S jedne strane, ona je bila sjajna. Imala je gotovo totalnu slušnu i vizualnu memoriju. Barbara kaže: “Mogla sam slušati vijesti u šest i reproducirati ih riječ po riječ, u 11 navečer. Mogla sam otvoriti knjigu, pročitati prvu rečenicu, drugu, treću i vizualizirati ih. Mogla sam zapamtiti cijele knjige vježbi.” No s druge strane, ona je bila potpuno nesposobna. “Ja ne razumijem ništa”, kaže ona. “Značenje se nikada nije iskristaliziralo. Sve je bilo fragmentirano, rastavljeno.”

Također, mogla je recitirati filmske scenarije, ali ne i shvatiti odnos između kazaljki kako bi mogla reći koliko je sati. Na ispitima, često je dobivala 100%, ali i 10% kad god su zadaci uključivali zaključivanje, logiku, povezivanje, interpretaciju ili kada je jednostavno povukla krivu informaciju iz svoje memorije. “Nastavnici nisu razumjeli,” kaže ona. “U školi sam uvijek dobivala kazne, zbog nedovoljnog truda. Oni su stvarno mislili da se ne trudim.”

Uvjeti su bili donekle poboljšani kako je bila u školi za mladež s teškoćama, ali nedostatak razumijevanja i tolerancije ostaje. Osobe s intelektualnim teškoćama često su kritizirane ili čak odbacivane u društvu. Kako bi netko s razumnom inteligencijom mogao činiti pogreške u prosudbi, podbaciti zadatak, biti neodgovoran ili tako težak? A u stvari sve to mogu biti obilježja specifična za poteškoće s učenjem.

Njezina majka, učiteljica, osmislila je niz kartica s brojevima i slovima te uz mnogo napornog rada, postigla je literarnu i matematičku pismenost svoje vrste. “Dugo vremena, preinačila sam gotovo svako slovo i broj,” kaže ona. “Jednostavno nisam povezivala značenje sa simbolima”. U srednjoj školi, a kasnije na fakultetu, prikrivala je brojne poteškoće u učenju radom od 20 sati dnevno: “Znala sam se skrivati u kupaonici kada su zaštitari noću prolazili oko knjižnice fakulteta, a zatim vratiti se i nastaviti.”

Do preokreta je došlo kad joj je bilo 26 godina. Kolega student dao joj knjigu ruskog neuropsihologa, Aleksandra Luria: “The Man with a Shattered World”. Knjiga sadrži autorova istraživanja i razmišljanja o spisima jednog vrlo inteligentnog ruskog vojnika, Lyova Zazetsky, koji je ustrijeljen u mozak u bitci kod Smolenska 1943., a zabilježila je puno detalja o njegovoj naknadnoj invalidnosti.

Tada je po prvi put Barbara spoznala: “Prepoznala sam da netko opisuje točno ono što sam ja doživljavala. Njegove ekspresije su bile iste: svakodnevni život u magli. Njegovi problemi su bili isti: nije mogao prepoznati koje je vrijeme na satu, nije mogao razumjeti odnos veći i manji, bez crtanja slika, nije mogao reći razliku između rečenice – dječak lovi psa i – pas lovi dječaka. Uvidjela sam da možda područje mog mozga ne radi.”

Čitajući Luriaovo istraživanje, Arrowsmith-Young je saznala da se metak, koji je Zazetsky dobio, zaustavio u lijevoj zatiljno-temporalno-parijetalnoj regiji – kritičnom križanju u kojem se, u načelu, svi dolazni podaci iz režnjeva odgovornih za vid, sluh, jezik i dodir sintetiziraju, analiziraju i dobivaju smisao. Shvatila je da, po svemu sudeći, da je to područje njezina vlastitog mozga koje ne funkcionira od rođenja.

Zatim je čitala o radu Marka Rosenzweiga, američkog istraživača koji je otkrio da laboratorijski štakori, u bogatom i poticajnom okruženju, s kotačima i igračkama, razvijaju veće mozgove od onih koji se drže u golom kavezu. Rosenzweig zaključuje da se mozak nastavlja razvijati, preoblikovati se na temelju životnih iskustava, umjesto da je fiksan od rođenja: koncept poznat kao neuroplastičnost. Barbara je stoga zaključila da ako može štakorima rasti veći i bolji mozak, može i njoj.

Tako je počela za sebe osmišljavati stimulativne vježbe za mozak koje će poticati dijelove njezina mozga koji ne funkcioniraju. Nacrtala je 100 kartica s licem sata s dvije kazaljke, svaka je pokazivala drugačije vrijeme. Na poleđini svake ispisala je koje vrijeme sat pokazuje. Svaki put kada je govorila koliko je sati, provjeravala je odgovor na poleđini. To je činila osam do 10 sati dnevno. Postupno, bivala je sve brža i preciznija. Zatim je dodavala i dodatne kazaljke, jednu po jednu, da bi zadaci bili sve teži.

Doživljavala sam mentalnu iscrpljenost koju nikada nisam upoznala,” kaže ona, “pa sam shvatila da se nešto zbiva. I dok sam tako vježbala tri ili četiri mjeseca, osjetila sam kao da se stvarno nešto pomaknulo, nešto se iz temelja promijenilo u mom mozgu, što mi je omogućilo da obradim i razumijem informacije. Gledala sam tv emisiju od 60 minuta, s prijateljem i shvatila sam je. Pročitala sam stranicu Kierkegaarda – jer filozofija je očito vrlo konceptualna, stoga za mene nemoguća – i razumjela sam je. Pročitala sam stranicu od 10 knjiga, i svaku stranicu sam razumjela. Bilo je to kao korak iz tame u svijetlo.”

Osmislila je još vježbi, za različite dijelove njezina mozga i sve su djelovale. U dobi od 30 godina, napokon je počela normalno funkcionirati. To je bio revolucionarni rad i to ne samo za nju. “U to vrijeme”, kaže ona, “sav posao oko teškoća u učenju bio je kompenzacijski: rastaviti zadatak na više faza, priopćiti podatake u manjim dijelovima, pomoći studentima s pisaćim strojevima i magnetofonima. Sve je krenulo od pretpostavke da je učenik nepromjenjiv. Ali ja sam uvidjela i dokazala da se učenik može promijeniti.”

Suočena s malo ili bez prijemljivosti za svoje ideje, Barbara je odlučila sama sve uzeti u svoje ruke. Osnovala je svoju prvu školu u Torontu u 1980., a sada ih je 35 u Kanadi i SAD-u. Ona i njezino osoblje osmislili su kognitivne vježbe koje su se pokazale spektakularno učinkovite u pomaganju kod 19 različitih kognitivnih funkcija koje su bitne za čitanje, pisanje, matematiku, opće razumijevanje, logičko zaključivanje, vizualnu memoriju ili auditivno procesiranje.

Tisuće djece s dijagnozom ADD ili ADHD, disleksijom ili disgrafijom, odbačeni kao nemogući slučajevi za učenje, pohađali su Arrowsmith školu tri ili četiri godine, te se vratili u obične škole i nakon njih su postigli akademski ili profesionalni uspjeh. Barbara kaže: “Oni zapravo nemaju ADHD ili disleksiju. Oni imaju samo nekoliko kognitivnih dijelova koje ne funkcioniraju onako kako bi trebali.”

Tijekom posljednjih pet-šest godina, obrazovna psihologija počela je usvajati sve više od njezinog rada. Ugledni (i najprodavaniji) psihijatri i pisci, pohvalili su je kao pionira u mladom, ali iznimno perspektivnom polju neuroplastičnosti. Njezin san je da se za svako dijete poduzmu neki kognitivne radnje što ranije, u dobi od pet ili šest godina – da se uvide i isprave neke potencijalne poteškoće.

Toliko ljudske patnje je uzrokovano ovim kognitivnim ne usklađenostima sa zahtjevima zadatka. Toliko pogrešnih dijagnoza je napravljeno, tako je mnogo djece otpisano, mnogi ljudi su donijeli pogrešne odluke. I tako su mnogi ljudi završiti sa životima i karijerama koje nisu izabrali za sebe, nego su im odabrani prema kognitivnim ograničenjima koja mogu biti identificirana i ojačana.”

Barbara kaže da je snažna veza između teškoća u učenju i mentalnog zdravlja među njenim razlozima za zagovaranje kognitivne intervencije što je prije moguće. Djeca bi mogla eliminirati njihove kognitivne borbe i izaći kao zdravije odrasle osobe. Ona također vjeruje da će doživjeti više uspjeha s terapijskim pristupima jer je njihova sposobnost učenja i razmišljanja o svojim osobnim iskustvima mnogo veća.

Poteškoće u učenju su mentalno zdravstveni problem i to je javno zdravstveni problem. Mladi koji se bore s poteškoćama u učenju postaju odrasle osobe s teškoćama u učenju, koje su više zastupljene u mnogim marginaliziranim populacijama i više osjetljivije na preuzimanje rizika ponašanja i mentalno zdravstvenih problema od onih bez. Postoje mnogi pokazatelji da postoji prijeka potreba za daljnju provedbu obuka na kognitivnoj bazi kao standarda u obrazovanju.

Moramo stvoriti svijet u kojem djeca i mladi ne osjećaju da moraju skrivati svoje poteškoće u učenju. Ono što je najvažnije, moramo biti svjesni da kognitivnim mijenjanjem svog potencijala učenja mladi ljudi mogu ostaviti svoje poteškoće u učenju iza sebe i više ne moraju podnositi razorne posljedice na njihovo mentalno zdravlje. Mozak se može promijeniti.”

Izvori: The Guardian, Huffington Post

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s