Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Potraga za plaštem nevidljivosti podsjeća na scenarij za novi nastavak filma o Harry Potteru, no jedan je znanstveni tim uspio nakratko sakriti stvari uz pomoć kristala dok je jedan drugi, nezavisno od ovoga, uspio otkriti način pomoću kojeg nestaju i događaji.

Znanstvenici su to uspjeli realizirati uz korištenje laserske svjetlosti od dvije frekvencije kojom su poslali fotone niz jedno vlakno. Jedan od lasera je bio ugođen tako da je učinkovito prikrio drugog što znači da su se podaci s drugog lasera mogli pročitati samo ako je poznato gdje ih treba potražiti.

Ovo je možda najlakše shvatiti ako zamislite red automobila koji jure cestom nakon čega usporavaju kako bi pješaci mogli sigurno prijeći. Nakon što pješaci prođu, oni ponovno ubrzavaju da bi se pridružili ostatku prometa i teško je reći da je ikada i došlo do praznine u toku prometa – prisutnost pješaka je prikrivena. Na jednak način se može prepraviti put fotona kako bi se stvorile kratke praznine u kojima se na siguran način mogu skriti informacije.

Istraživači su odvojili pramenove svjetlosnih frekvencija prije mijenjanja njihove odgovarajuće visine nakon čega su niz svjetlovodni kabel poslali tu svjetlost. Kad su na jednoj od niti usporili brzinu fotona , intenzitet svjetlosti je pao na nulu zbog čega je nit postala naoko nevidljiva, skrivena između ili iza drugih. Uz korištenje ove metode ubrzana je svjetlost koja je putovala ispred te niti dok je prateći dio usporen čime se stvorila praznina. Nakon toga su fizičari u stvorenu prazninu umetnuli skrivene poruke koje su dalje putovale zajedno s drugim frekvencijama koje su stigle na drugi kraj marginalno sinkronizirane s fotonima koji ih okružuju.

Jednom su prilikom znanstvenici uspjeli prikriti podatke, no kasnije ih nisu uspjeli povratiti što je u konačnici završilo njihovim brisanjem. U međuvremenu je došlo do razvoja potrebne tehnologije te njihov posljednji dizajn predstavlja prvi korak ka korištenju prikrivajućih uređaja u stvarnom svijetu. Znanstvenici kažu da bi se širenjem ove teorije van sfere slanja podataka mogli uskoro sakriti događaji u kojima sudjeluju ljudi jer, ako bi praznina između svjetlosnih niti bila dovoljno velika, osoba bi mogla neopaženo proći kroz centar i pojaviti se na drugoj lokaciji.

Voditelj istraživanja, Joseph Lukens, je rekao:

„Čini se kao da nije poslan nikakav signal što potencijalno pridonosi većoj razini sigurnosti jer uopće ne djeluje kao da je riječ o komunikaciji. Prisluškivači neće shvatiti da je signal skriven jer izgleda kao da nije ni poslan. Ovime jedan čovjek ne vidi ništa dok drugi vidi sve,“ dodaje Lukens.