Piše: Irena Dujmušić
Os Uma

“Ne mogu tu ništa, to mi je u genima” – izreka je koju će reći mnogi, no to im više ne može biti opravdanje. Istraživanje objavljeno još 2008. dokazuje da promjena stila života kroz samo tri mjeseca ne samo da mijenja gene već i utječe na progresiju raka.

Ova studija, koju su proveli znanstvenici na Istraživačkom Institutu Preventivne Medicine u Kaliforniji, je dokazala da će sveobuhvatne promjene načina života, poput bolje prehrane, više tjelovježbe i metoda za eliminiranje stresa, direktno utjecati na dramatične promjene na genetskoj razini.

Istraživanje je obuhvatilo 30 osoba s rakom prostate niskog rizika, koju su se odrekli svih konvencionalnih načina liječenja raka – zračenja, hormonalne kemoterapije i operacije. Tijekom tri mjeseca, oni su promijenili prehranu na način da su konzumirali više voća i povrća, cjelovitih žitarica, mahunarki i proizvoda od soje. Također su se bavili umjerenom tjelovježbom poput šetnji od pola sata dnevno te su prakticirali neku od metoda za upravljanje stresom, poput meditacije. Kao što se i očekivalo, doživjeli su mnoge zdravstvene benificije, poput smanjenja težine i nižeg krvnog tlaka, no najvažniji su rezultati nastali uspoređivanjem uzoraka prostate uzetih biopsijom prije i nakon promjena u načinu života.

Promjene su bile gotovo nevjerojatne, kod ispitanika su se pokazale promjene u aktivnosti u otprilike 500 gena, što uključuje 48 gena koji su se aktivirali i 453 gena koji su se deaktivirali. Dakle, broj i aktivnosti gena koji sprječavaju bolest su se povećali, a veliki broj gena koji promiču bolest, uključujući i one koji su uključeni u rak prostate i dojke, su se ugasili.

Implikacije ovog istraživanja nisu ograničene samo na rak prostate, ova studija direktno dokazuje da ne samo da je moguće mijenjati gene, već i da promjenom načina života možemo direktno utjecati na liječenje raka i to bez ikakvih konvencionalnih metoda. Na ovo su već ukazivale mnoge epidemiološke i prospektivne studije, no bez objašnjenja kako promjene u načinu života djeluju na molekularnoj razini. Kako bi se ovo objasnilo, potrebno je provesti još mnogo istraživanja, no ovi rezultati su i sami po sebi vrlo obećavajući.

Izvori: Reuters, PubMed