Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Kružni oblici se u prirodi nalaze svuda oko nas: u spirali Mliječnog puta, orbiti planeta, ciklusima života i to je oblik koji je oduvijek fascinirao čovjeka. Tisućama je godina stvaranje kružnih, često geometrijskih, dizajna predstavljalo dio duhovnih praksi diljem svijeta dok je gotovo svaka drevna kultura poštovala moć kruga. Kad je umjetnost u pitanju, takvi se oblici često nazivaju mandale što je sanskrtska riječ za „sveti krug“.

Mandale se u mnogim starim kulturama, kao što su budistička, hinduistička, indijanska ili ona australskih Aboridžina, koriste kao simbol svemira i cjelovitosti. U njezinom doslovnom značenju, mandala je geometrijski oblik kvadrata ili kruga koji sadrži statičku ili živu sliku formiranu od objekata i/ili bića. To je svojevrsni kozmički dijagram koji podsjeća na čovjekovu vezanost s beskonačnim.

Istočne kulture stoljećima koriste posebne mandale za vizualnu meditaciju. Primjerice, tibetanska kalachakra (poznata i kao Kotač vremena) je možda jedna od najpoznatijih mandala koja simbolički prikazuje cijelu strukturu svemira. Kružni se oblici nadalje mogu pronaći i u strukturi drevnog Stonehengea u Engleskoj ili u labirintu iz 13.st koji se nalazi na podu katedrale Chartres u Francuskoj. Tragatelji za duhovnim su oduvijek stvarali razne mandale da bi iznijeli svetost kroz slikoviti prikaz dok se krug općenito često prizivao u raznim obredima i umjetničkim prikazima u svrhu izražavanja transcedencije, pomnosti te dobrog fizičkog i mentalnog zdravlja.

Poznati švicarski psihijatar Carl Jung smatra se zaslužnom osobom koja je istočnjački koncept mandala uvela u zapadnjački sustav misli jer je vjerovao da taj simbol predstavlja ukupnu ličnost osobe, odnosno, jastvo. On je, dok je studirao istočnu religiju, istraživao i psihološke učinke mandala na čovjeka. Kod svojih je pacijenata primjećivao da oni često spontano crtaju krugove te je u svojoj „Crvenoj knjizi“ i napisao:

„Ozbiljan obrazac nametnut kružnim prikazom ove vrste kompenzira nered i zbunjenost psihičkog stanja, točnije, kroz stvaranje središnje točke uz koju se veže sve ostalo…što je očiti pokušaj samoiscjeljenja od strane prirode, a koji ne izvire iz svjesnog promišljanja nego iz instinktivnog nagona.“

Jung je u svojoj psihoterapiji često koristio mandale što mu je pomagalo pri određivanju emocionalnih poremećaja i radu na cjelovitosti osobnosti. Kod svojih je pacijenata primjećivao da u njihovim slikama postoji velika doza sličnosti te je u vezi toga napisao:

„S obzirom na činjenicu da su sve mandale bile nove i proizvoljne, možemo doći do zaključka da u svakom pojedincu mora postojati raspoloživa trans-svjesnost koja omogućava stvaranje istih ili vrlo sličnih simbola u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu. S obzirom da ova dispozicija obično ne pripada pojedincu na svjesnoj razini, ja sam ju nazvao kolektivno nesvjesno te, kao temelj njegovih simboličnih proizvoda, postuliram postojanje praslika, arhetipova.“

Terapeutkinja Joan Kellogg je također dio svoje karijere provela pokušavajući razumjeti mudrost mandala koje je ona nazvala „Veliki krug“. U svojoj teoriji o obrascima, oblicima i bojama u mandalama, ona postavlja tezu da se određeni oblici i konfiguracije koje mandale sadrže odnose na čovjekovo trenutno emocionalno, fizičko i duhovno stanje. Ona je razvila i niz karata sa slikama različitih mandala koje predstavljaju karakterne osobine, međuljudske odnose, težnje i nesvjesno u osobi.

Jung je mandale također poistovjećivao s okom navodeći da je ono prototip za mandalu. Oko simbolizira viđenje i svjetlost, a time i samu svijest. Ono je dio nas koji promatra svijet i vidi svoje mjesto u njemu. Osim strukturne sličnosti između oka i mandale, oko je element koji se često pojavljuje u mandalama što je Jung nazivao poliotalmija (mnogo očiju) i to smatrao prikazom nesvjesnog kao višestruke svjesnosti. Zaključio je da je osnovni motiv mandala „predosjećanje središta osobnosti, neke vrste središnje točke unutar psihe s kojom je sve povezano, koja svime upravlja i koja je izvor energije“.

Prema Jungu, mandale simboliziraju „sigurno utočište unutarnjem pomirenju i cjelovitosti“ te imaju potencijal prizivanja nečeg univerzalnog što se nalazi u čovjeku, pa možda čak i arhetipsko sebstvo. One osobi istovremeno pružaju osjećaj i doživljavanje cjelovitosti usred kaosa svakodnevnog života što „sveti krug“ čini jednom od vrlo zanimljivih i prikladnih terapija za umirenje duše i cijele osobnosti.