Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Svake godine na tisuće turista posjećuje Kraljevski opservatorij u Greenwichu kroz koji službeno prolazi nulti ili grinički meridijan, nevidljiva linija koja Zemlju dijeli na istočnu i zapadnu polutku. No, 130 godina nakon njegovog određivanja, znanstvenici su pomoću suvremene GPS tehnologije otkrili da bi se on ipak trebao nalaziti 102 metra istočnije. Jesu li izvorni izračuni bili pogrešni ili se nulti meridijan tijekom posljednjeg stoljeća pomaknuo?

Za razliku od linija koje određuju geografsku širinu, a koje su definirane prema osi Zemlje, nulti, odnosno početni meridijan je 1884. godine određen proizvoljno i sve od tada služi kao međunarodni orijentir pri određivanju geografske dužine. Danas se bilo koja točka na našem planetu može odrediti prema svojoj geografskoj širini i dužini upravo zahvaljujući zamišljenoj mreži linija koju je još oko 150 godina prije Krista predložio drevni grčki astronom i matematičar Hiparh.

Određivanje geografske širine i dužine predstavlja jedan od najvećih znanstvenih pothvata u povijesti koji je postao osobito značajan u vrijeme istraživanja i otkrivanja novih kontinenata i dijelova svijeta. Morska navigacija je prije toga bila vrlo zahtjevna što je nekada često rezultiralo brojnim tragedijama. Stoga je određivanje lokacije postalo međunarodno i uvedeno je mjerenje u odnosu na polazišne zamišljene linije od sjevera prema jugu (meridijani) te onih koje vode od istoka ka zapadu (paralele). U slučaju određivanja zemljopisne dužine se koristi ekvator, linija koja Zemlju dijeli na sjevernu i južnu polutku i koju je u povijesti bilo lako odrediti, za razliku od početnog meridijana koji se mogao nalaziti bilo gdje. S obzirom da je Velika Britanija bila zemlja koja je upravljala početnim morskim istraživanjima, određeno je da će se upravo u toj zemlji, u blizini Londona, nalaziti referentna linija za određivanje geografske dužine.

No, prije nego što su izumljeni satovi koji su bili dovoljno precizni da bi se njima mogla odrediti dužina, brodski navigatori su koristili noćno nebo da bi utvrdili vrijeme. Prividan položaj Mjeseca i zvijezda ovisi o tome na koju stranu je okrenuta Zemlja koja se stalnim tempom vrti oko svoje osi što je pomagalo navigatorima da odrede lokaciju. Ipak, to je ovisilo o njihovom znanju o tome da mjerni instrumenti mogu biti nagnuti u odnosu na položaj Mjeseca i zvijezda što je otežavalo čin određivanja okomite linije zbog čega su se oni često oslanjali na tekuću živu jer bi nju gravitacija vukla prema dolje i tako ju poravnavala u razini s horizontom. Međutim, ova strategija je imala svoje mane jer zemljino gravitacijsko polje varira u svojoj jačini, ovisno o njezinoj masi.

Znanstvenici su tek 1984. godine počeli koristiti satelite da bi odredili geografsku širinu i dužinu što je pomoglo pri točnijem određivanju lokacije jer na njih ne utječu zemljina rotacija i gravitacija. Tehnološki napredak je tako neminovno doveo u pitanje položaj nultog meridijana  jer ovakav način mjerenja okomitih linija prolazi kroz središte Zemlje čime se pokazalo da se nulti meridijan ipak nalazi nešto istočnije.

Zbog širenja GPS tehnologije i modernog određivanja lokacije pomoću satelita, danas se u tu svrhu koristi stvarna okomita linija koja se nalazi 102 metra istočnije od one kojom se mjeri univerzalno vrijeme (moderni ekvivalent Greenwichu).