Misterije Moai statua Rapa Nui otoka

Piše: Irena Dujmušić
Os Uma

Moai, fascinantne divovske statue krase otok Rapa Nui, odnosno Uskršnji otok na jugu Polinezije, za koji se sve do 1722. godine nije znalo ni da postoji. Iako je o njima otkriveno mnogo toga, pravi značaj ovih statua i dalje ostaje nepoznanica.

Danas se zahvaljujući znanstvenim istraživanjima zna jako puno o Moai statuama, no na žalost, neka se otkrića, zbog želje za senzacionalizmom, iskrivljuju ili im se pridodaju nepotrebne nedoumice. Na primjer, odavno je otkriveno i dokazano da glave Moai statua koje vire iz zemlje imaju i pripadajuća tijela, ali i dan danas postoje oni koji sa sumnjom primaju ovu informaciju. Kao i inače, Internetom kolaju razne ne provjerene vijesti, a malo tko će se potruditi saznati i prenijeti prave činjenice. Istina je u stvari, da arheolozi proučavaju statue već čitavo stoljeće, te su svjesni torza ispod glave kipova koje vire iznad zemlje još od najranijih iskopavanja 1914. godine.

Moai torzo

Najlakši put do istine ide preko službene stranice “Easter Island Statue Project“, projekta koji je osnovala Jo Anne Van Tilburg još 1982. godine. Od 2000. djeluje kao direktorica zajedno s kolegom Cristianom Arevalo Pakarati. Njihova suradnja predstavlja najdužu, kontinuiranu međunarodnu znanstvenu suradnje u Rapa Nui povijesti. Osim istraživanja, cilj ovog projekta je između ostalog očuvanje i restauracija kao i ciljano širenje podataka i dijeljenje znanstvenih istraživanja. Znanstvenici koji rade na ovom projektu žele pronaći, opisati i razumjeti izvorni kontekst svih kipova, te se nadaju da će im to u konačnici otkriti njihovo značenje.

Na Rapanui jeziku, monolitni kipovi se nazivaju MOAI, a izradili su ih između 1250. i 1500. godine preci trenutne populacije. Gotovo sve statue imaju pretjerano velike glave, otprilike tri osmine od veličine cijelog kipa. Pretežno imaju “živa” lica (aringa ora) obogotvorenih predaka (aringa ora ata tepuna). Oko 50% od ukupno 887 kipova dokumentiranih do danas nalazi se u neposrednoj blizini Rano Raraku, vulkanskog kratera u kojem su izrađeni. Većina ostalih kipova je transportirana i podignuta na raznim svečanim strukturama koje se nazivaju AHU. Ovaj podvig je jedan od najvećih megalitskih dostignuća pacifičke pretpovijesti.

 

Rano Raraku Moai95% statua je izrađeno od vulkanskog pršinca iz kratera, a ostatak je napravljen od bazalta, trahita ili crvene bazaltne troske. Od crvene troske su napravljene i kape odnosno “pukao“, koji su dodani na glave kipova. Pretpostavlja se, zbog njihovog okruglog oblika, da su se na glavu stavljali jednostavno, kotrljajući preko drvenih rampi. Neki od kipova imaju izrezbarene bareljefe i urezane petroglife koji imaju veliki značaj za razumijevanje Rapa Nui povijesti.

Moai bareljefi

Ne riješenu misteriju predstavlja način na koji su kipovi transportirani. Prema pretpostavkama, smatra se da je moguće da su se pri transportu koristili konopcima koje su vezali oko statue, te su ih držeći u rukama potezali na jednu pa na drugu stranu, inicirajući tako lagano ljuljanje koje je pomicalo statue prema naprijed. Druga je mogućnost ta da su se koristili trupcima pomoću kojih su ih “valjali” do odredišta, a treća da su se koristili izgrađenim putovima, podmazanim trupcima te drvenim “saonicama” u koje su smjestili kip te ga konopcima vukli preko drvenih trupaca. U svim slučajevima im je bilo potrebno drvo, a peludna analiza pokazuje da je otok bio potpuno pošumljen otprilike do 1200. godine, te da je šumska vegetacija nestala oko 1650. godine. Na nekim se mjestima pokazalo da se krčenje šuma dogodilo i ranije. Ovo znači da je drvenog materijala bilo, a budući da je nestao do vremena kada su se statue prestale raditi može značiti da se sva drvna vegetacija iskoristila. Eksperimenti koji su pokušali pomicati teške statue ljuljanjem uz pomoć užadi su pokazale da je to malo vjerojatan način budući da su se prilikom tog “hodanja” pojavila oštećenja na statuama. Više je vjerojatna metoda pomoću trupaca i drvenih saonica na kojima su statue prevozili u uspravnom položaju. Ne postoji dovoljno dokaza da bi se moglo odlučiti koji je od načina bio u pitanju, te se o tome još vrše istraživanja.

Moai premještanje

Istraživanje iz 2000. godine koje je obuhvatilo iskopavanje na obali sjeverne strane otoka je pokazalo očite znakove prisustva ljudi, pronađeni su alati, ugljen i kosti, od kojih su neke pripadale štakorima. Radiokarbonska analiza je pokazala da datiraju iz 1200. godine što znači da je tih godina Rapa Nui prvi put naseljen, mada nisu svi istraživači ujedinjeni u ovom mišljenju, naime neki smatraju da se naseljavanje dogodilo nekoliko stotina godina ranije, oko 800. godine. Mjesto porijekla doseljenika je misterija i moguće je da se radi o Markižanskom otočju, koji se nalazi 2.300 milja sjeverozapadno od Rapa Nuia, ili o Rarotongi, koji se nalazi 3.200 milja jugozapadno. Kada su stigli, zatekli su potpuno pošumljen otok, prepun ptica, koji su za svog boravka vrlo brzo opustošili. Ne zna se je li to bilo zbog upotrebe građe za prijevoz statua ili je to bilo zato što su sa sobom donijeli i polinezijskog štakora, koji na otoku nije imao prirodnih neprijatelja i koji je mogao imati veliku ulogu u krčenju šuma jer se hranio palminim sjemenjem. Kako se broj štakora za svega par godina mogao povećati na nekoliko milijuna, jasno je da je zasigurno odigrao veliku ulogu u uništavanju prirodne flore otoka. Znanstvenici pretpostavljaju da je upravo kombinacija ljudskog i životinjskog faktora dovela do tako brzog propadanja vegetacije. Drugi su mišljenja, koja potkrepljuju nalazima iz vulkanskih kratera, kako su ljudi intenzivno palili vegetaciju te da je to ipak imalo razorniju ulogu od one što su mogli imati štakori. Sve je to dovelo do brze propasti civilizacije otočana, a pretpostavka je da ju je dokrajčio susret s europskim istraživačima, koji su sa sobom doveli nepoznate bolesti. Kako bilo, krčenje i iskorištavanje vegetacije možda nije dovelo odmah do krize s hranom, naime, znanstvenici navode da je zbog obilja stijena na otoku bilo moguća izgradnja kamenih zaštićenih vrtova poznatih kao “manavai”, koji su se održavali procesom u kojem minerali iz stijena obogaćuju tlo. Čini se da se zbog obilja hrane omogućio i razvoj neke vrste pisma u vidu “rongorongo” simbola, koji još uvijek nisu dešifrirani, a čije bi razotkrivanje otkrilo mnoge tajne.

Rongorongo

Treba napomenuti i da arheolozi vjeruju da je moguće da su kipovi predstavljali drevne polinežanske pretke, te da su statue isklesane za svakog preminulog pripadnika autohtonog naroda. Mnogi sugeriraju i da su statue bili simboli autoriteta i moći, kako vjerski tako i politički. Za ljude koji su ih podigli, oni su bili stvarno izvorište svetog duha jer se, prema drevnim religijama Polinezije, vjeruje da su klesano kamenje i drveni objekti, kada su pravilno oblikovani i ritualno pripremljeni, obogaćeni magičnom duhovnom esencijom predaka – manom.

Moai pukao

U međuvremenu, svaka od ovih veličanstvenih statua, onih čija su lica okrenuta prema selima kao da bdiju nad svojim ljudima, i onih koje se okrenute ka oceanu i kao da pomažu putnicima pronaći otok, i dalje skrivaju svoju tajnu predstavljajući istovremeno i čudo i misteriju.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s