Ogledalo, izrađeno od polirane bronce koje datira iz dinastije Han, na poleđini ima određene uzorke. Ono što ga čini posebnim je to što kada se prednja strana ogledala osvijetli, ona projicira sliku dizajna s poleđine na zaslon neke podloge. Kako je to moguće?

Tijekom dinastije Tang (618-907), knjiga pod naslovom “Zapis o drevnim ogledalima” opisuje metodu izrade brončanih ogledala s ukrasima, pisanim znakovima ili uzorcima na poleđini koja bacaju odraz s poleđine na obližnju površinu kada su sprijeda obasjana svjetlošću. Zbog ovog naizgled transparentnog učinka, nazvana su “svjetlosno penetrirana ogledala”. Knjiga je tijekom vremena izgubljena, no magična su ogledala opisana u eseju Shen Kuoa (1031-1095), koji je imao tri takva ogledala. Shen je bio zbunjen činjenicom da tako čvrst metal može biti transparentan, te je pretpostavio da se radi o nekoj vrsti kaljenja kojom se stvaraju sitni nabori na prednjoj strani ogledala. Djelomično je bio u pravu, iako se nije radilo o posebnoj tehnici kaljenja, no ova ogledala sadrže sitna odstupanja koja se ne mogu vidjeti golim okom. Da ova ogledala uopće nisu transparentna, otkrio je William Bragg 1932. godine. Osnovni oblik ogledala, s dizajnom na poleđini je potpuno ravan, a konveksnost površine je dobivena naknadno struganjem i grebanjem površine nakon čega se polirala kako bi sjajila. Ovi su procesi uzrokovali da tanji dijelovi postanu izbočeni i više konveksni od debljih dijelova. Dodavanjem živinog amalgama po površini stvoreno je dodatno naprezanje i preferencijalno izvijanje. Kao rezultat, nesavršenost površine ovih ogledala se podudarala s uzorcima na pozadini ogledala, iako ta nesavršenost nije bila vidljiva golim okom. No, kada je ogledalo obasjano jakom svjetlošću te je reflektiralo sliku na zid, s posljedičnim povećanjem cijele slike, učinak je bio reprodukcija obrazaca s poleđine kao da su prolazili kroz broncu putem zraka svjetlosti.

Izvor: Wikipedia