Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Povijesni kontekst obično određuje koje ćemo stvari i pojave smatrati uobičajenima, a koje ne. Danas će, primjerice, većina nas smatrati da je masturbacija prirodna pojava, no nekada se ona liječila na razne načine jer se smatrala bolešću. Slično tome, nekad su se robovi koji su bježali s plantaža smatrali bolesnima i liječilo ih se obrezivanjem. Hoće li tako pojava bora na našem licu i starenje uskoro biti klasificirani kao bolest koju također treba liječiti?

Prema nekim znanstvenim skupinama i organizacijama, a osobito SZO (Svjetska zdravstvena organizacija), odgovor je pozitivan: starenje će se uskoro nazivati bolešću. Riječ je o vrlo politiziranom procesu koji se već neko vrijeme odvija u bogatijim zemljama svijeta i na kojeg je do sada potrošeno vrlo mnogo novaca i vremena, a za kojeg se očekuje da će biti dovršen u naredne dvije godine.

U današnjoj medicini, bolest označava svaku abnormalnost tjelesne strukture ili funkcija, osim onih koje izravno proizlaze iz tjelesnih ozljeda iako one mogu otvoriti put za određene bolesti. Kad je starenje u pitanju, ono se smatra (još uvijek) prirodnim procesom, a ne bolesnim stanjem što je, prema definiciji, odstupanje od uobičajenog stanja.

Ono što će se u ovom kontekstu smatrati prirodnim, a što neprirodnim ovisi o poimanju oblikovanja, svrhe i funkcije stanja. Evolucijska teorija podučava da je starenje nešto što je posljedica evolucijskog nemara zbog smanjenja odabira pojedinih gena koji kasnije štetno utječu na organizam. Stoga, ako starenje ne služi svrsi (jer nastaje kao posljedica evolucijskog nemara), tada se ono ne može smatrati prirodnim procesom.

Stav je da je ovakvo klasificiranje starenja nastalo kako bi se ono moglo istraživati kao samostalna disciplina iako ju znanstvenici često dijele na intrinzične procese (odnosno, primarno starenje) i  bolesti povezane sa starenjem (sekundarno starenje). No, iako se starenje smatra nečime što je odvojeno od bolesti, ono se ipak smatra rizičnim čimbenikom za razvoj bolesti.

Slijedom ovakvog razmišljanja, nedavno je povodnom 11. revizije Međunarodne klasifikacije bolesti i srodnih zdravstvenih problema (kratica: MKB-11), pod pokroviteljstvom SZO-a, u časopisu Frontiers in Genetics objavljen znanstveni rad naziva Classifying Aging as a Disease in the Context of ICD-11 (Klasificiranje starenja kao bolesti u kontekstu MKB-11) u kojem se razmatra svrstavanje starenja u rang bolesnih stanja (pozivanjem na gojaznost koja se danas smatra bolešću).

Ovaj rad tako djelomice poziva na stvaranje radne znanstvene skupine koja će procijeniti postoji li potreba za pružanjem preciznijih i djelotvornijih klasifikacija starenja kao bolesti u odnosu na prethodnu MKB-10. Razlozi i svrha ovog procesa su možda najbolje vidljivi iz izjave predsjednika uprave tvrtke Insilico Medicine čiji su znanstvenici i objavili ovaj rad: „Starenje je složen proces sastavljen od raznih čimbenika koji dovode do gubitka funkcija i vrlo širokog spektra bolesti… klasificiranje starenja kao bolesti može stvoriti mnogobrojne slučajeve za razne farmaceutske tvrtke, s obzirom na neviđeno povećanje očekivanog životnog vijeka i velikih medicinskih troškova zemalja u razvoju kojima se ljudsko tijelo što duže održava u mladenačkom stanju lišenom bolesti, što nije samo pitanje altruizma nego i ekonomske nužnosti.“

Dakle, ovo bi moglo značiti da će kroz dvije godine naizgled zdrave osobe biti označene kao bolesne i to desetljećima prije uspostavljanja stvarne dijagnoze i nastanka (stvarne) bolesti. Dapače, engleski genetičari tvrde da bi genetsko testiranje (kojim se određuje pojava starenja) moglo pokrenuti „novi val medikalizacije“. No, ako imamo na umu da se relativno mali broj bolesti može otkriti genetskim testovima, nemoguće je zasigurno znati hoće li osoba doista razviti određenu bolest, unatoč tome što u sebi možda nosi defektan gen (više o genima i njihovom djelovanju pročitajte ovdje).

Sudeći prema iskustvu, liječnici, za razliku od (nas) laika, obično bivaju skloni prihvaćanju određenih stanja kao bolesti dok se zakonodavstvo nalazi negdje između. Naime, država će liječenje plaćati iz javnih fondova ako je riječ o vrlo snažnoj vezanosti za percepcijom nečega kao bolesti , odnosno, smatra li se određeno stanje bolešću. Neki znanstvenici na to kažu da su marketing i mogućnost javnog oglašavanja lijekova ono što pomaže da se neka „normalna ljudska iskustva“ medikaliziraju, odnosno, počnu liječiti lijekovima. „Ovdje se cilja na relativno zdrave ljude i to zbog potrebe naknade za skupom promocijom reklamnih kampanja,“ izjavila je Barbara Mintzes sa Sveučilišta British Columbia u Vancouveru, Kanada. Prema njenim riječima, razna oglašavanja su uglavnom usmjerena na nove, skupe lijekove koje je potrebno prodati, te tako podmiriti nastale troškove.

Dakle, jasan je poticaj koji pogoni znanstvenike i istraživačke institucije da starenje proglase bolešću jer to otvara vrata raznim vrstama financiranja, zahvaljujući povećanoj potražnji, ali i profitu ulagača. Čini se da je ovo još jedan primjer potkupljivanja znanstvenika i manipuliranja istraživanjima u svrhu ostvarivanja profita, a oni koji u to sumnjaju, mogu se prisjetiti mnogih bolesti koje su se donedavno smatrale prirodnim procesima, a koje su klasificirane kao bolesti te se danas „liječe“ raznim lijekovima i tretmanima, kao što su ADHD, gojaznost ili osteoporoza.