Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je početkom 90-ih samovoljno odredila današnje definicije osteopenije i osteoporoze i zatim ih projicirala na milijune ženskih tijela vjerojatno kako bi ih se uvjerilo da imaju „bolest“ koja se može liječiti, iako ona nema simptoma. Slično tome, u novije se vrijeme isto pokušava učiniti sa starenjem – pretvoriti prirodan proces u bolest, a o čemu više možete pročitati u tekstu Starenje postaje bolest?

Dakle, WHO je osteopeniju i osteoporozu službeno identificirala kao bolesti kostiju gdje je koštana mineralna gustoća (BMD) 1 i 2,5 standardne devijacije, odnosno ispod vrhunca koštane mase prosječne mlade odrasle bjelkinje, a što se mjeri testom poznatim kao Dual-energija X-zraka apsorpciometrija (DXA ili DEXA). Ova službena definicija, koja se danas diljem svijeta koristi kao zlatni standard, zabrinjavajuće je netočna i, kao što ćemo vidjeti, najvjerojatnije također krije plan koji nema veze s promoviranjem zdravlja.

„Standardna devijacija“ je jednostavno izračunata količina koja indicira opseg odstupanja za grupu u cjelini, odnosno unutar bilo koje prirodne populacije gdje će postojati osobe s višim ili nižim biološkim vrijednostima kao što su visina, težina, gustoća koštane mase, razina kolesterola i ostalo.

Odabir prosječne mlade odrasle žene (starosti oko 30 godina) na vrhuncu koštane mase kao novog standarda za sve žene od trideset ili više godina je, naravno, bilo ne samo potpuno proizvoljan nego i vrlo nelogičan čin. Uostalom, zbog čega bi kosti osamdesetogodišnje osobe bile definirane kao „abnormalne“ ako su manje gustoće od kostiju tridesetogodišnje osobe?

Ove definicije su tako usmjerene na žene onako kako je menopauza jednom bila redefinirana kao „bolest“ koju treba liječiti zamjenskim sintetičkim hormonima (HRT). Kasnije se cijela kuća od karata raspala uz shvaćanje da se liječenjem menopauze kao bolesti izazvalo daleko više zla nego dobra (npr. bolesti srca, moždani udari i rak). Kao da želi popuniti prazninu koju je ostavio ovaj debakl, WHO ju je odlučio ispuniti dijagnosticiranjem i naknadnim označavanjem milijuna zdravih sredovječnih i starijih žena onime za što se sada vjeruje da je još jedno „zdravstveno stanje“ koje je dovoljno ozbiljno da opravda korištenje skupih i izuzetno opasnih lijekova za kosti (jednako opasnim mega dozama elementa kalcija – više u tekstu Uzimanje kalcija može uzrokovati lezije na mozgu) u utrci za povećanjem gustoće kostiju svim raspoloživim sredstvima.

Jedna stvar o kojoj se ne može raspravljati, jer je to sada pitanje povijesti, jest da je ovo iznenadno prebacivanje zdravih žena, koje nisu patile od nikakvih simptoma „niske mineralne gustoće kostiju“, u rizičnu skupinu koja se može liječiti rezultiralo stvaranjem milijardi dolara prihoda za proizvođače DXA uređaja, ali i farmaceute.

Osteopenija je u stvari medicinski i dijagnostički ne-entitet. Sam termin ne opisuje ništa više nego statističko odstupanje od brojčane vrijednosti ili utvrđene norme. Prema epidemiologu osteoporoze, dr. L. Josephu Meltonu s Mayo klinike, koji je 1992. sudjelovao u postavljanju izvornih kriterija WHO-a, osteopenija je samo trebala indicirati hitnoću problema i „nije imala nikakvu posebnu dijagnostičku ili terapeutsku važnost. Njezina je namjera bila samo ukazati na veliku grupu za koju se moglo činiti da je ugrožena“. Drugi stručnjak, Michael McClung, direktor Centra za osteoporozu iz Oregona, je kritizirao novoprihvaćenu kategoriju bolesti, osteopeniju, riječima: „Mi smo medikalizirali nepostojeći problem.“ Čini se da, u stvarnosti, definicije WHO–a narušavaju zdravorazumske i temeljne činjenice biološke znanosti (tužno, ali sve više prevladava fenomen unutar znanosti kojeg financiraju tvrtke za proizvodnji lijekova).

Svaka osoba starija od trideset godina bi trebala imati smanjenu gustoću kostiju od tridesetogodišnjaka jer je to u skladu s normalnim i prirodnim zdravim procesom starenja. No ipak, prema definiciji osteopenije WHO–a, eonima staro programiranje naših tijela da postepeno gube gustoću kostiju dok stare, smatra se neispravnim dizajnom i/ili patologijom kojoj je potrebna medicinska intervencija.

Kako onda WHO, ili bilo koja organizacija koja tvrdi da je „medicinski autoritet“ temeljen na znanosti, može učiniti da tobože obrazovana javnost vjeruje da prirodno stanjivanje kostiju nije normalno ili, čak i apsurdnije, da je to bolest? U obranu javnosti, zagonetan način na koji su ove definicije i dijagnoze zamaskirane u opskurni matematički i klinički jezik čini prilično teškim laiku razlučiti koliko je doista luđačka logika koja se ovdje primjenjuje.

Iako postoji korelacija između mineralne gustoće kostiju i koštane kvalitete/snage (one se u stvari preklapaju na nekim mjestima), to nije isto. Drugim riječima, gustoća, koja je odličan pokazatelj čvrstoće (otpor na lomljenje kada se kost lomi statičkom težinom), nije točan indikator vlačne čvrstoće (otpor na lom kada se kost povlači ili rasteže).

Doista, u nekim slučajevima veća gustoća kostiju ukazuje na to da je kost u stvari slabija. Staklo, na primjer, ima visoku snagu čvrstoće i gustoće, ali je izrazito krhko i nedostaje mu čvrstoća potrebna da izdrži drobljenje pri padu. Drvo, s druge strane, koje je bliže prirodi ljudskih kostiju od stakla ili kamena, manje je gustoće u odnosu na te materijale, ali i iznimno jako jer je sposobno savijati se i rastezati kako bi izdržalo potpuno jednake snage s kojima se kost susreće prilikom pada. Ili ako uzmemo za primjer paukovu mrežu: ona ima neizmjerno veću snagu, a praktički nema gustoću. S obzirom na ove činjenice, „visoka“ gustoća kostiju (a time i ne-imanje osteoporoze) može u stvari povećati rizik od loma u stvarnom životu prilikom pada.

U osnovi, WHO definicije odvraćaju od ključnih pitanja oko kvalitete kostiju i rizika prijeloma u stvarnom životu, kao što su hod i poremećaj vida. Drugim riječima, ako možete vidjeti i kretati se ispravno u vašem tijelu, manja je vjerojatnost da ćete pasti što znači da ste manje skloni lomu. Također imajte na umu da kvaliteta ljudskih kostiju u potpunosti ovisi o prehrani i životnom stilu i izborima te da, za razliku od mjerenja temeljenih na X zrakama, kvaliteta kostiju nije podložna strogo brojčanim vrijednostima kao što su, na primjer, rezultati mineralne gustoće.

Vitamin K2 i izoflavon soje, na primjer, značajno smanjuju stopu loma kostiju bez povećanja gustoće. Visoko bodovanje na testovima koštanje gustoće može spasiti ženu od zastrašivanja kako bi uzimala opasne lijekove ili gutala ogromne količine kalcija, ali to se ne može prevesti u prevenciju osteoporoze što za laika znači rizik od loma kostiju. No, visoka mineralna gustoća kostiju može rezultirati daleko gorim problemima.

Dapače, jedna od najvažnijih činjenica o mineralnoj gustoći kostiju, upadljivo uklonjena iz javne rasprave, jest da veća gustoća kostiju od normalne kod sredovječnih i starijih žena zapravo povećava rizik od raka dojke za 200 – 300 %, prema istraživanjima objavljenim u nekim od najvećih svjetskih uglednih i provjerenih časopisa (Lancet, JAMA, NCI).

Iako je već barem 15 godina poznato da visoka gustoća kostiju iznimno povećava rizik od raka dojke (osobito malignog raka dojke) problem je zadobio malo ili nimalo pozornosti, vjerojatno zato što je u suprotnosti s propagandom koju provode glavne ženske zdravstvene organizacije. Programi svjesnosti o raku dojke usredotočuju se na pregled dojki koji je temeljen na rendgenskim zrakama kao obliku „ranog otkrivanja“, dok zaklade za osteoporozu svoju cijelu platformu temelje na tumačenju uvjerenja da se povećanje mineralne gustoće kostiju (zbog prevencije osteoporoze) prevodi u poboljšanje kvalitete i dužinu života za žene. Međutim, ova činjenica neće nestati i s vremenom će takve organizacije morati to priznati ili izgubiti kredibilitet.

Današnju fiksaciju unutar globalne medicinske zajednice na „prevenciju osteoporoze“ kao najvažnije ženske zdravstvene skrbi jednostavno ne podupiru činjenice. Glavni uzrok smrti kod žena danas su srčane bolesti, a slijedi karcinom, osobito rak dojke, a ne smrt od komplikacija vezanih uz napuknuće ili lom kostiju. U stvari, u velikoj shemi osteoporoze ili niske mineralne gustoće kostiju ona čak ne čini dio top 10 popisa uzroka smrti kod žena. Dakle zašto je osteoporoza dobila tako visoko mjesto u hijerarhiji ženskih zdravstvenih problema? Je li to bila poslovna ili medicinska odluka?

Bez obzira na razloge i povode, opsesivna fiksacija gustoćom kostiju ozbiljno podriva cjelokupno zdravlje žena. Na primjer, milijuni žena uzimaju mega doze nadomjestka kalcija kako bi „povećale“ gustoću kostiju“, a poznato je da to povećava rizik od srčanog udara između 24 – 27 %, prema dvije meta–analize iz 2011. objavljene u Lancetu, a za 86% prema novijoj meta analizi objavljenoj u časopisu Heart.

Također, postoji veliki broj dokaza o tome kako doze od 1200+ mg kalcija (koje se preporučuju ženama od 50 godina i više kako bi „zaštitile svoje kosti“) mogu izazvati grčenje koronarnih arterija, srčani udar i kalcificiranje arterijskog plaka. A ako uzmemo u obzir povećani rizik od raka dojke koji je povezan s visokom gustoćom kostiju, dijagnosticiranje osteopenije i osteoporoze je u stvari ukazalo na značajno smanjen rizik od razvoja te bolesti.

Ono što se više odnosi na žene: lom kostiju (od čega se čovjek može lako oporaviti) ili razvoj raka dojke? Ukoliko je riječ o ovom posljednjem, nisko očitanje mineralne gustoće kostiju se može smatrati razlogom za slavlje, a ne depresiju, strah i kontinuirano uzimanje neodgovarajućih lijekova ili dodataka, kao što je to obično slučaj nakon dijagnoze osteopenije ili osteoporoze.

Zbog zabrinutosti oko loma kostiju, mnogi „pacijenti“ zatraže alternative u liječenju osteoporoze. Neki od najpoznatijih lijekova koji se nalaze na tržištu su Fosamax (Merck & Co Inc), Boniva (Roche Holding), Reclast (Novartis) i Actonel (Warner Chilcott Plc). To su lijekovi skupine biofosfonata koji bi trebali spriječiti lom kostiju povećavanjem njihove gustoće. Međutim, FDA je nedavno izdala upozorenje u kojem liječnicima i njihovim pacijentima savjetuje da pažljivo razmotre bi li se ovi „lijekovi“ trebali koristiti duže od pet godina jer postoji sumnja da upravo oni uzrokuju lomove kostiju.

Najčešći lomovi koji se javljaju su lomovi bedrene kosti, zglobova ili kičme dok su lomovi bedrene kosti, prijavljeni posljednjih godina, bili neobični jer su se često dešavali kao posljedica male ili nikakve traume i to kod mlađih osoba. U većini su slučajeva osobe osjećale tupu bol u bedru ili preponama mjesecima prije potpunog loma kosti. Savjetuje se da osobe s takvim simptomima kontaktiraju liječnika kako bi se spriječio potpuni lom.

FDA je stoga savjetovala izdavanje uputa uz biofosfonate koji će upozoriti na moguće rizike jer se pokazalo da će bifosfonati doista povećati gustoću kostiju, ali neće nužno povećati njihovu kvalitetu i snagu. Naime, velika mineralna gustoća koja se dobiva uništavanjem osteoklasta (stanica koje degradiraju kosti) može rezultirati krhkijim, a ne gušćim kostima koje nastaju kad postoji zdrav i prirodan prijenos osteoklasta i osteoblasta (stanica koje izgrađuju kosti).

Dapače, lijekovi kao što je Fosamax poznati su po zlu glasu kao oni koji pridonose degeneraciji kosti čeljusti (osteonekroza). Dr. Felicia Cosman, klinički liječnik iz Nacionalne zaklade za osteoporozu, rekla je da ne postoji mnogo dokaza da takvi lijekovi pomažu nakon pet do sedam godina uzimanja i da je to razdoblje u kojem se obično povećava postotak lomova kostiju.

Nadamo se da će ovaj članak potaknuti sumnju u to da je fiksacija WHO–a na visoku gustoću kostiju dizajnirana ne da zaštiti ili poboljša zdravlje žena, nego da prirodni proces (starenja) pretvori u bolest koja stvara milijarde dolara prihoda. Ono što svaka (uglavnom) žena može raditi jest obratiti pažnju na prehranu (detaljnije možete pročitati ovdje) i prikladne vježbe (tai chi, joga i slične) čime će smanjiti vjerojatnost od loma te svojim kostima omogućiti zdravu mineralnu gustoću, snagu i strukturni integritet.