Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Kad se izgube u šumi ili pustinji, terenima koji su lišeni referentnih točaka, ljudi stvaraju tendenciju hodanja u krug. Čak su i osobe koje su u eksperimentima nosile povez na očima pokazivale jednak obrazac kretanja: bez vanjskih orijentira, kružile su u petlji promjera oko 20 metara pritom vjerujući da hodaju ravnom putanjom. Zbog čega, dakle, čovjek ne može hodati pravo?

Činjenica je da ćete, ako hodate, vozite ili plovite usred magle ili tijekom mračne noći na kraju početi kružiti bez obzira koliko se snažno trudili da to ne činite jer ljudi, iz nama nepoznatog razloga, imaju tendenciju većeg oslanjanja na jednu stranu tijela od druge. Neki znanstvenici pretpostavljaju da je to zato što jedna strana mozga uvijek dominira nad onom drugom dok drugi smatraju da je razlog čisto mehaničke naravi, odnosno da je jedna ljudska noga uvijek ponešto kraća od druge. No sudeći prema raznim eksperimentima, to ipak nisu razlozi koji objašnjavaju ovo jedinstveno ponašanje. Ili, u najmanju ruku, ne postoji samo jedan razlog zbog čega se drži da je riječ o kombinaciji nekoliko čimbenika.

Iako je riječ o poznatoj ljudskoj značajki, znanstvenici, a osobito oni s Max Planck Instituta za biološku kibergenetiku u Njemačkoj, tek su se nedavno posvetili otkrivanju uzroka i dobivanju odgovora na ovo prastaro pitanje te su tijekom istraživanja odbacili neke od najčešće pretpostavljanih uzroka.

Primjerice, asimetrija tijela, kao jedna od teorija, odbačena je jer nije otkrivena veza između čimbenika kao što je nejednaka dužina nogu i kretanja koje se pretežno oslanja na lijevu ili desnu stranu. Slično tome, pretpostavljalo se da će naginjanje na jednu stranu ovisiti i o općoj strukturi nečijeg tijela, no istraživanja su pokazala da ljudi neće uvijek više naginjati samo jednoj strani. Primjerice, u jednom je eksperimentu isti dragovoljac hodao u krug priklanjajući se ponekad lijevoj, a ponekad desnoj strani.

Isto tako, odbačene su i nasumične fizičke mane kao što je netočno određivanje položaja nogu kako bi se uspostavio pravolinijski hod što bi, u najboljem slučaju, uzrokovalo da šetač krivuda naprijed-natrag i to na cik-cak način umjesto hodanja u krug. Ono što je zaključeno jest da putanja ispunjena krivinama proizlazi iz šetačevog osjećaja da hoda ravnom linijom. Naime, svakim korakom se čovjekovom poimanju onoga što je ravno dodaju male devijacije koje se tijekom vremena akumuliraju i čine da osoba hoda u sve manjim krugovima.

Znanstvenici ne mogu još objasniti gdje točno nastaju te devijacije, no pretpostavljaju da čovjekovi vestibularni (ravnotežni) i proprioceptivni (svjesni) sustavi rade zajedno te omogućuju uobičajeno prostorno ažuriranje zbog čega se smatra da vestibularni sustav u unutarnjem uhu ne radi ispravno ako je lišen vizualnih tragova. Dapače, poznato je da ovaj sustav unutarnjeg uha ponekad iskazuje otklone: kod nekih su ljudi vestibularni poremećaji toliko ozbiljni da ne mogu hodati ravnom linijom čak ni u uobičajenim okolnostima.

Vjerojatno ste i sami na ponekim raskršćima, koja su inače pod pravim kutom, primijetili kružne staze koje su ljudi utabali svakodnevnim hodanjem. To je jasan pokazatelj ljudskog nagona hodanja u krug i izbjegavanja pravih kutova koji je vidljiv i u za ljude vrlo praktičnom rješenju u obliku kružnih tokova za koje se smatra da su nam pri kretanju prirodniji i bliži nego uobičajena raskršća.

Nije još potpuno jasno zbog čega se ovo događa, no znanstvenici, na osnovu provedenih istraživanja, sada uglavnom znaju da će bez značajnih referentnih navigacijskih točaka naši mozgovi primati obmanjujuće signale iz svojeg okruženja (kao što je nagib tla ili smjer vjetra) i na osnovu njih odabirati smjer kretanja. Ukupni učinak ove osjetilne „buke“ će utjecati na naše kretanje pod jednim ili drugim kutom zbog čega ćemo završiti – hodajući u krug.