Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Roditelji će se fizičkom kažnjavanju djeteta okrenuti uglavnom u svrhu smanjenja nepoželjnog ponašanja i povećanja onog poželjnog, no je li takva odgojna mjera učinkovita i kako ona, u stvari, djeluje na dijete?

Većina roditelja kaže da običavaju pljusnuti svoju djecu kad su ona neposlušna. Iako se pokazalo da učestalost ovisi o raznim čimbenicima, uključujući zemljopisni položaj, obiteljski dohodak, rasnu pripadnost i vjeru, jasno je da je riječ o načinu discipliniranja djece koji je raširen posvuda.

U međuvremenu, stručnjaci već desetljećima osuđuju batine kao neučinkovite, pa čak i opasne. Neučinkovite zato što one dijete uče da razvije strah od roditelja, ali ne i da ih poštuje dok je opasno zato što korištenje sile može ozlijediti dijete te iskriviti njegovo shvaćanje interakcije s ljudima, točnije, ono može početi misliti da je u redu udariti nekoga tko mu se nađe na putu. Stručnjaci također upozoravaju da takva djeca u kasnijem životu iskazuju nasilno ponašanje. Zbog čega onda još uvijek postoji velika nepovezanost između stručnih savjeta i onoga što roditelji čine? Ignoriraju li i roditelji ono što ne žele čuti ili znaju nešto što je izmaknulo stručnjacima?

Naravno da postoje razlike u odnosu na definiciju pljuskanja ili udaranja djeteta, odnosno na ono kako ju tumače stručnjaci, a kako roditelji. Naime, obje strane se slažu da batine podrazumijevaju neku vrstu udaranja i da je zlostavljanje neprihvatljivo, no svakako postoji razlika između roditelja koji dijete udare dlanom jednom godišnje, onih koji to rade skoro svakodnevno jer je „to dobro za dijete“ i onih koji to čine kad „izgube živce“.

Postoje razni razlozi zbog kojih roditelji pri odgoju koriste batine, ali njihovo vlastito iskustvo iz djetinjstva je obično ono koje ih najčešće tjera da se priklone ovom načinu kažnjavanja. Takvi roditelji se i u svojoj odrasloj dobi još uvijek živo sjećaju batina i udaraca koje su i sami nekada dobivali i često takva iskustva gledaju s divljenjem i rijetko zamjeraju svojim roditeljima zbog dobivenih batina te obično smatraju „da su ih zaslužili“.

No to ne znači da je moralno braniti se da je udaranje djeteta svrhovito ako će ono tako „naučiti lekciju“. Profesor sociologije i direktor Obiteljskog istraživačkog laboratorija na Sveučilištu New Hampshire, Murray Straus, na to kaže:

„Zašto je u redu kad odrasla osoba udari dijete ako nije prihvatljivo ni kada se udara druga odrasla osoba? Moji kolege su me uzrujali mnogo puta, no to mi ne daje pravo da ih zbog toga udarim.“

Ipak, odrasle osobe koje su u djetinjstvu bile kažnjavane udarcima, često brane takvu praksu riječima: „Dugoročno mi nije škodilo“, no stručnjaci na to odgovaraju da dobro prilagođena osoba koja je nekada od svojih roditelja dobivala batine ne znači da je takva metoda bezopasna. Straus smatra da je to jednako stavu osobe koja puši cijeli život i kaže da joj ono nije naškodilo.

Struka se poziva i na razna mnogobrojna istraživanja koja batine povezuju s mentalnim zdravstvenim problemima kao što su depresija i razna antisocijalna ponašanja zbog kojih djeca završavaju u domovima, a odrasli u zatvorima. Naravno da neće svaka takva osoba na kraju biti zatvorena, kao što svaki pušač neće oboljeti i neće završiti priključen na bocu s kisikom. Ipak, mnogim roditeljima će njihovo iskustvo iz djetinjstva biti dovoljno da poništi bilo kakve informacije ili logično objašnjenje vezano uz negativne učinke udaranja djeteta.

Uz lekcije naučene u djetinjstvu, mnogi roditelji će koristiti batine iz još jednog razloga, a to je što će takav čin svakako zaustaviti dijete koje trenutačno radi ono što ne bi trebalo. Primjerice, trogodišnjak koji je posegnuo za užarenim predmetom će udarcem biti učinkovito zaustavljen. No, stručnjaci naglašavaju da postoje i druge metode, kao što je pozitivno ponavljanje, a koje će polučiti jednaki rezultat. Dok će udarac u ovom primjeru natjerati dijete da odmakne ruku, ono će u drugoj prilici ponoviti svoju namjeru (i možda ju i ostvariti) sve dok ne shvati vezu između svojeg djelovanja i posljedice.

Na primjer, jedna majka troje djece je jednom prilikom dvaput udarila svoju petogodišnju kćer nakon što je ona pojurila na kolnik te joj je rekla da to više ne smije ponoviti. No sljedećeg dana se djevojčica požalila tetama u vrtiću i rekla im da ju je mama udarila. Kad su ju upitale zbog čega, ona je odgovorila: „Ne znam“.

Mnogi roditelji će reći da koriste batine kao pomoćnu odgojnu mjeru, no ako je to sve, čemu ih uopće koristiti? Mnogim roditeljima to predstavlja brzo rješenje, osobito ako je riječ o djetetu predškolske dobi, no stručnjaci kažu da udarci koji se nanesu u ljutnji nisu poželjni. Važno je, kad situacija eskalira, kontrolirati se i dozvoliti mozgu da obradi emocije te tako izbjeći prenagljenu reakciju.

Roditelji koji stalno ili povremeno udaraju svoju djecu smatraju da batine nisu uvijek uzaludne i nepotrebne, ali istovremeno često priznaju da su takvi činovi utjecali na način njihovog povezivanja i stvaranja međusobnog odnosa. Batine smanjuju djetetovo povjerenje i ono počinje manje vjerovati roditeljima. Takva djeca će se povući i oko sebe stvoriti svojevrstan štit kad su odnosi općenito u pitanju. Djeca tako mogu postati nepovjerljiva prema tuđim motivima i postati prijetnja u društvenim odnosima i situacijama što može dovesti do sklonosti agresivnim rješenjima.

Konačno, mnogi roditelji ipak priznaju da ne vole tući svoju djecu no da to ponekad čine jer ne znaju što drugo učiniti. Dakle, što uraditi ako se roditelj želi suzdržati od takve odgojne mjere? Pa, prvo je potrebno smiriti se i odmaknuti od nastale situacije. Roditelj će ponekad koristiti udarac samo zato što je djetetov čin bila „kap koja je prelila čašu“. Stoga, ako je dijete u opasnosti, reagirajte, ali se suzdržite od udarca dok u sebi brojite do deset. Nakon toga, u miru, razmislite o potrebnoj kazni i je li ona doista neophodna.

Jedna od situacija kada dijete biva kažnjeno batinama je ona kad ono ne sluša roditeljeva opetovana upozorenja. Stručnjaci predlažu da onaj roditelj koji želi doprijeti do djeteta treba sebe spustiti na njegovu razinu (kleknuti, čučnuti), uspostaviti kontakt očima, nježno ga dodirnuti i ukratko objasniti što želi, kao, primjerice, „Želim da se tiše igraš“.

Dobro je rješenje i djetetu pružiti alternativu batinama. U slučaju djeteta koje se, primjerice, igra s hranom na tanjuru, korisno je ponuditi mu rješenje u vidu izbora između prestanka igre s hranom i napuštanja stola dok ono ne kaže da je spremno jesti, a ne igrati se hranom. Pritom treba koristiti ton koji je čvrst i odlučan. Dijete u svakom slučaju prije ikakvog djelovanja treba upoznati s mogućim posljedicama neželjenog ponašanja.

Često se događa da roditelj s djetetom postigne svojevrstan dogovor kojeg će obje strane poštovati. U slučaju kada dijete to prekrši, može mu se ponuditi pomirba koja će poslužiti kao ostvarenje cjelovitosti odnosa s osobom s kojom je dogovor prekršen. Dakle, umjesto rigorozne tjelesne kazne zbog toga što je dijete, primjerice, ostalo vani duže nego što je smjelo, potrebno je ukazati na grešku i sklopiti novi, pomirbeni dogovor koji će se ubuduće isključivo poštovati, ali i zajednički odrediti posljedicu nepoštovanja.

Opći je stav da je agresija očiti oblik podržavanja nasilja u društvu. Njezin suptilniji oblik su udarci i batine koje dijete dobije tijekom odrastanja jer to također utječe na razvoj samopoštovanja, ponašanja koje je buntovno i koje prigušuje čovjekov entuzijazam. Pokušajte na trenutak vizualizirati obitelj koja zna kako ostvariti suradnju i na kreativan način riješiti svoje probleme bez korištenja nasilja. Ako ste roditelj ili skrbnik, postavite si pitanje: „Jesu li batine apsolutno neophodne?“ i uzmite u obzir druge opcije kojima se može utjecati na djetetov neposluh. Pritom svakako imajte na umu da vas dijete promatra i uči od vas te da ga vaše reakcije i ponašanja oblikuju.