Hodanje s ljubavlju

Os Uma
Autor: Gordan Hosni

Možda nam se čini da je sasvim normalno nekome reći dobar dan, ali i to nas netko treba naučiti. Treba naučiti i prelaziti pješački prijelaz, kupovati u trgovini, kako se ponašati u muzeju, kako uopće razgovarati s nekime i kako se ponašati. Djeci koja žive u domovima za nezbrinutu djecu to pružaju odgajatelji, a kako bi djeci koja su u toj situaciji omogućili svakodnevno snalaženje u životu, Centar za odgoj i obrazovanje Velika Gorica je osmislio zdravstveno – edukativni projekt gdje djeci omogućuju iskustveno učenje kroz viđeno i doživljeno u prometu, trgovini, restoranu, muzeju, knjižnici i ostalim mjestima koja nas okružuju sa svrhom socijalizacije i upoznavanja s novim ljudima, životinjama, prirodom i zdravim stilovima života.

Izvadci iz teksta “Volim hodati”, autora Gordana Hosni, odgajatelja i defektologa Centra za odgoj i obrazovanje Velika Gorica, koji je objavljen u Ljetopisu grada Velike Gorice 2015.

Volim… Hodanje! Volim… Goricu! Ori se gradom od uzvika mališana iz Centra za odgoj i obrazovanje Velika Gorica, najstarije ustanove socijalne skrbi u Republici Hrvatskoj koja skrbi, rehabilitira, obrazuje i socijalizira više od 120 djece sa invaliditetom, intelektualnim i drugim teškoćama sa područja grada, Turopolja i susjednih županija. Većinu njih roditelji svakodnevno dovode u školu i produženi boravak. Ima i onih, koji samostalno dolaze u Centar, ali i njih 18-ero kojima smo istovremeno i njihov Dom. Zajedno s gradom već 77 godina, učimo, živimo, odrastamo, starimo, igramo se, radimo, stvaramo, pjevamo i hodamo diljem Velike Gorice, Turopolja i Lijepe Naše.

U Centru radim kao odgajatelj djece smještene u Domu. Ponekad i bukvalno, „na glavi“, imam cijelu momčad. Jedanaestoricu veselih i tužnih, nespretnih i vještih, dobrih i zločestih, marljivih i lijenih, sretno ili nesretno zaljubljenih, ali u svakom slučaju neizmjerno živih, znatiželjnih i željnih učenja dječaka od 7 do 15 godina djetinjstva i mladosti. Primamo djecu bez adekvatne roditeljske skrbi, razorenih, siromašnih, jedno roditeljskih, mnogobrojnih, udomiteljskih i drugih obitelji opterećenih nizom teškoća i problema. Odvajanje od obitelji, kakva god ona bila, vrlo je teško i bolno posebno za malu djecu koja su tek na početku razumijevanja svakodnevnih i novih životnih situacija, ovladavanja vještina kao što su pranje zubi ili oblačenja papuča, prepoznavanju slova, brojki, računanja…

Ponedjeljkom počinje novi radni tjedan, ponovno se okupljamo i pokušavamo dogovoriti kamo ćemo ići ovaj tjedan. Šetnje uzduž i poprijeko Velike Gorice prakticiramo svakodnevno. Upoznavanje sa susjedstvom i gradom, kretanje u prometu, pravilno prelaženje ceste, posjete knjižnici, tržnici, trgovinama, muzeju, banci, restoranima za djecu su neprocjenjiva iskustva. Upoznavanje, ophođenje, snalaženje u raznovrsnim situacijama i druženje s novim osobama. Tek su došli, preuzeli garderobu, a već kreće rasprava: „Idemo opet kod vatrogascih! Rekli su da će rotirku upalit!“ viče Gogo. „Ne možemo, samo bi im smetali! Imaju pune ruke posla, poplave su oko nas!“ podsjećam ga, a on predlaže: „ Idemo u knjižnicu!“. „Kaj buš ti u knjižnici kada ne znaš čitati?“ odgovara mu Doki. „Nema veze dobit ću iskaznicu i gledati percepte!“ raspravlja se Ante i dodaje: „Idemo na misu, ja bi se nečim počeo bavit! Pjevao bi u crkvenom zboru!“. „Hoću na treeenig! Na stadion!“. „Što bi ti trenirao?“ zapitam ga. „Sve! Nogomet! I (č)judo! I atletiku!“ ubacuje se Mirek. „Idemo na plac kurkuruzu kupiti, pa bumo pekli i prodavali, ha ha…!“, viče Štefek. „Ja bi se šišao kod Marijane! Plizz! Samo dvije crtice!“ želja je Sukija. „Idemo gledati aute!“ sjeti se Matek. „Idemo u našu Kolodvorsku otpeljati orahe pa će nam kolače napraviti?“ kaže Gavro. „Ma najbolje je na igraliste i upoznavati cure! Lijepo cemo im reci „dobar dan, kako ci? Kolko imas godina? Zasto imas tako lijepe oci? Hoces hodat sa mnom? Kaj velite gospon?“ smije se Matek. „Kaj će nam cure!“ viču drugi. „Na vruću čokoladu! U učilište!“, kaže najstariji Darko. „Nemamo više novaca! Sve smo na predstavi potrošili kada smo cure častili, se sjećaš?“ odgovorim mu. „Imat ćemo! Prodat ćemo boce i papire i još ćemo ko zadnji put dobiti puno čepova za Krku!“. „Bravo Darko!“ konačno da i njega za nešto pohvalim. „Bolje u šopiiing! Da si svi kravate kupimo! I kopačke!“ dodaje Pepek. Rasprava je sve žustrija; „Polako djeco! Ne možemo zadovoljiti sve! Ako budete dobri ići ću s vama i na kraj svijeta!“ pokušavam ih primiriti. „A gdje je kraj svijeta? Idemo jeeee! Možemo ići vlakom?“ oduševljeno će opet Ante. Sada sam tek u problemima. Spašava me najmlađi Ivek: „Ojte si k meni doma! Na Gaz! Bumo puno, puno, kostajna nabrali… i oreha pa bumo tu pekli kostajne pa dali svoj djeci i učiteljkama, baka Bara bu gibanicu spekla, bu i sireka nam dala..“

Dok hodamo Goricom djeca mi sa uzbuđenjem pričaju gdje su sve bili: na Trsatu, na Krku, u Varaždinu, u Lisinskom, na maturalcu u Šibeniku na Šubićevcu… Začetnice projekta „Volim hodanje“ su učiteljice Jasna Vrabec i Mirjana Pedišić. Jasna mi jasno daje do znanja: „ Sva djeca moraju barem pola sata dnevno prošetati! Trebaju pristojno ponašati i posebno paziti preko ceste! Moraju piti puno vode i nikako ne smiju piti gazirana pića! Trebaju biti dobro i primjereno odjeveni! Obavezno poslije napisati zadaće! Ne smije Darijo tapkati po lokvama!… Nakon šetnje obavezno opuštanje u kafiću uz nagradu!“

„Volim hodanje“ je projekt u kojem opušteno, osim kada prelazimo cestu, neformalno i izuzetno uspješno upoznajemo susjedstvo i grad u kojem odrastamo, učimo povijest, prirodu, društvo, matematiku, vježbamo čitanje natpisa i reklama, upoznajemo vatrogasce, policajce, vojnike, trgovce, konobare, časne sestre i svećenike… Posebno je to važno za djecu smještenu u Domu koja manje od druge djece imaju priliku za životno učenje i uključivanje u lokalnu zajednicu.

Osim svakodnevnih šetnji Goricom, u obližnjoj metropoli, kao doma smo na Bundeku i Jarunu, u Maksimiru ili Lisinskom. Idemo mi i puno dalje i uvijek uzvikujemo „Volim hodanje! Volim Goricu!“

More, more!“ uzbuđeno su uskliknuli kada smo došli u Nin. Kupali smo se u „nekom blatu, ali je baš bilo fora“, a iz mora smo onako mokri, pred velikom olujom, pobjegli u Zadar gdje nas je dočekalo sunce, morske orgulje, puno sladoleda, ali nikako da riješimo zadatak i pronađemo kip jednog od najpoznatijih hrvatskih prirodoslovaca 19. stoljeća. Kao svestrani zoolog postavio je temelje razvoju biologije u Hrvatskoj. Polako pada noć, zalazak sunca je najljepši na rivi i već nas zovu iz Gorice dolazimo li na večeru. „Neeeeee!”, uglas će klinci, „Evo ga našli smo ga! Spiridona Brusinu, biologa koji se bavio mekušcima i školjkama!“

Na našem putu u Istočnu Slavoniju, mogli bi nam pozavidjeti i Japanci koji se na svojim putovanjima ne zadržavaju dugo na istom mjestu već svakodnevno mijenjaju lokacije kako bi što više toga vidjeli, doživjeli i naučili. U novu pustolovinu vozi nas naš vjerni pratitelj Dubravko sa svojim mini-busom. Dolazimo u Osijek. S osmijehom nas dočekuju ljubazni domaćini u Centru za odgoj djece i mladeži i jedva čekamo da im uzvratimo gostoprimstvo. Smještamo se, ručamo na samoposlužnoj traci što je našoj djeci posebno zanimljivo jer kod nas (ne)mirno čekaju da im se obrok servira. Odmah krećemo dalje u Kopački rit. Jednosatna vožnja čamcem kroz ovaj neopisivo lijep i tajanstven svijet ptica, riba i stabala te magičan utjecaj vode i one koji su najnemirniji i hiperaktivni umiruje i opušta. Nakon toga poučno i primjereno predavanje ljubaznih domaćica. Iznova se iznenadimo kako su naša djeca željna učenja. Sve iz zanima. Žabe, guske koje dolaze iz Sibira, a dečki su ponosni kada čuju da muški komarci ne grizu nego samo ženke komaraca i rugaju im se dok u milionima samo lete oko nas i ne mogu nam ništa jer smo „premazani svim mastima“…

„Najdalje stiže onaj koji ne zna kojim putem ide“ drevna je kineska poslovica. Na kraju ovog nezaboravnog dvodnevnog izleta prije ulaska u Zagreb već nas nervozno zovu iz Centra (ohladit će se večera), novo iznenađenje! Naše hodanje je gotovo tek kada Jasna kaže da je gotovo! Sada tek otkriva da idemo Darka odvesti doma u Pehe! On je neopisivo uzbuđen i sretan, ali ne može se baš orijentirati, Dubravkov GPS ne prepoznaje lokaciju. Imamo osjećaj da lutamo i ne znamo zapravo kamo idemo dok Darko nije ugledao raspelo. „Tu sam ja! Tu skreni!“. „Kamo da skrenem?“, u nedoumici je vozač. „Tu k meni skreni! Odite svi k nama!“ euforičan je Darko. Ugledamo malu trošnu kućicu na kraju samog sela i kraju poljskog puta. Dočekuju nas sa neopisivom radošću. Najmlađa kći otvara nam ogradu kroz koju bi bicikl, a kamoli mini-bus jedva prošao. Danica se razdragano rastrčala. Ne zna ni ona kamo. Troje djece iz ove siromašne i skromne obitelji smješteno je kod nas. Ne znaju puno, ne mogu puno, nemaju puno, ali imaju jedni druge. I nas. Žive, kao podstanari, u staroj trošnoj ruševnoj kućici. Nemaju ni kupaone ni zahoda. Malo, pusto pokošeno dvorište. Topli su, dragi, jedni drugima privrženi. Nikada bolju kavu u životu nisam popio od ove koju nam je na velikoj peći na drva skuhala „Darkova mamica.“ i zamolila: „Ako bi nam mogli jedan mali frižider negdje pronaći. Drva ste nam zadnji put puno dovezli i bit će nam dosta za cijelu zimu.“ Mirjana je primijetila da sam ganut i rekla mi je: „Je li ti sada jasno zašto volim hodanje!?“ Odgovorio sam joj stihovima „Gdje ti stadoh ja ću poći, što ti ne mogoh ja ću moći!“

Hodanje iskustveno provjereno ublažava zdravstvene tegobe izazvane hemeroidima i znanstveno provjereno potiče izlučivanje hormona sreće endorfina i serotinina. Prvi dio rečenice izaziva kontraverze, kritike i žučne rasprave u koje se ne želimo upuštati. Samo Vi satima sjedite za kompjuterom ili TV-ekranima i patite se, a mi ćemo za to vrijeme barem pola sata dnevno prošetati. Sreće i smijeha nam svima nedostaje…

Hormoni sreće rade svoje, a da to može biti i prirodno stanje potvrđuje i naš najmlađi Ivek, dječak 111 cm visok i 19 kg težak te vrlo živo, hiper-hiper aktivno i znatiželjno dijete. Mali zvrk kojeg teško možete zaustaviti u njegovoj namjeri da vidi što je baš na samom vrhu ormara, rastavi vam kompjuter ili mobitel do najsitnijih dijelova, uđe baš tamo gdje ne smije, dira baš ono što ne treba i stalno viče: „Kad pemo u šetnju?“ Ovo prerano rođeno dijete dugo je bilo u inkubatoru pa u bolnici, ima opasnu, opaku i rijetku bolest, dijagnosticirane razne kombinirane smetnje i druge teškoće. No, nitko ga nije vidio da plače! Osjetljivo, krhko i slabašno dijete, neprestano je u pokretu i stalno se smije! Smijeh prenosi na svoje vršnjake koji se otimaju tko će ga čuvati i igrati se s njim, na svoju psihologinju Jelenu, logopedicu Draginju, na knjigovodstvo, na mene, svog „odgajatelja za krevete i ormare“ kako me zove. Hormone sreće kao da prenosi na sve nas koji ga okružujemo…

Dakle, mi i dalje hodamo i svaka nam akcija završava smijehom i pjesmom. Neprocjenjiva su iskustva i spoznaje koje djeca upijaju i stiču diljem Lijepe naše. Da toliko ne hodamo, nikada ne bi saznali da komarci ne grizu nego komarice, da čaplja Danguba nije lijena nego lukava ptica koja stoji na jednoj nozi i čeka da joj riba sama dođe, ne bi iskusili terapeutsku snagu vode u Kopačkom Ritu, na obali Dunava u Aljmašu i Vukovaru, i još puno, puno toga vidjeli, doživjeli i naučili.
Mi hodamo s ljubavlju!

Advertisements

2 thoughts on “Hodanje s ljubavlju

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s