Os Uma
Piše: Irena Dujmušić

Bardo Thödol, na zapadu poznata kao “Tibetanska knjiga mrtvih”, jedno je od najpoznatijih djela budističke literature. Radi se o vodiču kroz prijelazno međustanje, ili Bardo, kroz koje svijest prolazi između smrti i ponovnog rođenja. Učenja u ovoj knjizi pomažu umirućim osobama, no također i živim, kao upute kako reagirati na događaje i mjesta s kojima će biti suočeni u prijelaznom stanju.

“Ne postoji niti jedna osoba, zapravo niti jedno živo biće, koje se nije vratilo iz smrti. Činjenica je da smo svi mi umrli puno puta, prije nego što smo dospjeli u ovu inkarnaciju. A ono što nazivamo rođenjem samo je obrnuta strana smrti, kao jedna od dvije strane medalje, ili vratnica, koje nazivamo ‚ulaz‘ izvana i ‚izlaz‘ iznutra.” – iz uvodnog predgovora Tibetanske knjige mrtvih, Lama Anagarika Govinda

“Oslobađanje kroz slušanje u prijelaznom međustanju”, odnosno Bardo Thödol, se tradicionalno pripisuje Padma Sambhavi, indijskom mistiku koji je u 8. stoljeću donio budizam u Tibet. Bardo je samo dio većeg djela, a prema legendi, Padma Sambhava je svoj rad sakrio, kako bi bio otkriven naknadno, tek kada ljudi otvorenog uma budu mogli primiti njegovu duhovnu poruku. Tekst je u 14. stoljeću otkrio Karma Lingpa, međutim, kritička studija Ditera Michaela Backa pobija ove teorije te tvrdi da je i izvornik napisan tek u četrnaestom stoljeću. No, ove su činjenice manje važne, bitno je samo ono što nas ova knjiga pokušava naučiti.

Bardo Thödol se tradicionalno čita umirućim i tek preminulim osobama, kako bi bili oslobođeni ciklusa samsare (vječnog povratka). Upute vode kroz razna stanja svjesti, kroz susrete sa zastrašujućim i razjarenim, te lijepim i mirnim božanstvima, koja su zapravo projekcija srca i uma. Budistička učenja o smrti i ponovnom rođenju, odnosno reinkarnaciji, nje lako razumjeti. Kada ljudi govore o reinkarnaciji, oni misle na proces kojim duša, ili neka suština nečijeg individualnog jastva, preživljava smrt i ponovno se rađa u novom tijelu. No, prema budističkoj doktrini anatman, ne postoji duša u smislu stalnog, integralnog, autonomnog bića. Prema tome, postavlja se pitanje, kako zapravo funkcionira ponovno rađanje, i što se to ponovno rađa? Na to pitanje različito odgovaraju razne škole budizma, tibetanski budizam uči o razini uma koji je uvijek s nama, ali tako suptilan da će malo tko ikada postati svjestan toga. No, u smrti, ili u stanju duboke meditacije, ta se razina uma očituje i teče kroz život. Potpuno razumijevanje budističkog učenja je vrlo teško za laike, i zahtjeva godine učenja i prakse, stoga će ovaj materijal poslužiti kao svojevrsni uvod, ali i pomoć u razmišljanjima i učenju.

Tibetanska knjiga mrtvih uči da u životu postoji šest Bardo stanja svijesti:
1. stanje budne svijesti

2. stanje snene svijesti

3. stanje transa tijekom meditacije

4. stanje iskušavanja smrti

5. stanje iskušavanja stvarnosti

6. stanje svijesti ponovnog rođenja

Pri umiranju, umirući će doživjeti posljednja tri Bardo stanja ovog života, između smrti i ponovnog rođenja:

Chikhai Bardo – Bardo trenutka smrti

– sastoji se od dvije faze; viđenja prvog jasnog svjetla u trenutku smrti te drugog jasnog svjetla koje se vidi odmah nakon smrti. U prvoj fazi pojave jasnog svjetla umirući bi trebao spoznati samog sebe i istrajati prebivajući u tom stanju. Ovo stanje traje između tri do sedam dana, većinom četiri do pet dana, kada prvo jasno svijetlo treba biti prepoznato i time se događa oslobođenje. Ukoliko se ovo nije dogodilo, onda će doći do osvita drugog jasnog svijetla, a u toj je fazi ljudsko tijelo iluzorno, odnosno, ono je eterički duplikat fizičkog tijela, astralno tijelo. Uz pomoć čitanja uputa u ovom dijelu, ako je djelotvorno, preminuli će ispuniti svrhu, neće doći do karmičkih iluzija i stići će do prosvjetljenja.

Chönyid Bardo – Bardo doživljavanja stvarnosti

– ako nije prepoznato ni prvo ni drugo jasno svijetlo, doći će do stanja doživljavanja stvarnosti, kada se pojavljuju karmička ukazanja, kroz prvih sedam dana ukazanja mironosnih božanstva, te drugih sedam dana ukazanja gnjevonosnih božanstva, a preminuli u svakom stupnju može doživjeti osolobođenje. Preminulom se objašnjava kako nije mogao prepoznati jasno svijetlo i nije ga mogao zadržati, stoga će morati lutati kroz ovo Bardo stanje. Govori mu se da se ne drži za ovaj svijet, jer ne može ostati, te mu se objašnjava, kakve god užase ovdje iskusio, da ne zaboravi riječi koje mu se govore, da ih nosi u srcu i da ide dalje. U prvom dijelu upoznat će savršenstvom oplemenjena božanstva, koja su proizvod vlastite čiste ljubavi, koja dolaze iz srca i koje treba spoznati. Tu će se suočiti sa sedam stupnjeva zasjede, a suočavanje na svakom stupnju bi trebalo dovesti preminulog do spoznaje i do oslobođenja. Oni koji nisu uspjeli bit će osuđeni na daljnje lutanje i na suočavanje s gnjevnonosnim božanstvima, koja dolaze iz mozga i koji su samo gnjevna obličja mironosnih božanstava. Oni koji ih prepoznaju kao svoja zaštitnička božanstva, imat će povjerenja u njih, stopit će se s njima i dostići oslobođenje. Preminulom se govori da ne bude zgranut, te da će, ako prepozna sve one koji sjaje kao božanski oblici i zračenja kao isticaje vlastitog intelekta, da će dostići Budastvo odnosno savršeno prosvjetljenje. Ukoliko se to ne dogodi, dolazi do trećeg stanja.

Sidpa Bardo – Bardo novog rođenja

– do ovog je stanja došlo nakon što preminuli nije doživio prosvjetljenje tijekom prethodnih Bardo stanja. Preminulom se govori da je odlutao ovoliko daleko jer prethodno nije ništa prepoznao te da sada mora dozvoliti svom umu da počiva, nerastrojen, u uslovima nepomračenog i iskonski praznog intelekta. Pomoću toga će doživjeti oslobođenje bez da ulazi (ponovno) u novo rođenje. Ako nije u stanju prepoznati sam sebe, onda treba meditirati nad svojim zaštitničkim božanstvom u stanju snažne naklonosti i povjerenja. Doživljavat će vizije sjedinjenja muškarca i žene, što će ga privlačiti da uđe u maternicu, za ponovno rođenje, te mu se govori da se tome mora oduprijeti, na nekoliko načina. Onima koji se ne odupru, govorit će se da nisu razumjeli upute i da će uskoro doći vrijeme da odaberu tijelo, bilo koje vrste postojanja, ako se vrata maternice nisu zatvorila. Javljat će se znaci i odlike mjesta rođenja, jer sada posjeduju nadnaravnu moć predznanja.

Bardo Thödol je nauk, koji nije namijenjen samo čitanju osobama na samrti, on je i detaljna uputa onima koji ostaju iza pokojnika da zauzmu pravilan stav o smrti. Osobu na samrti trebalo bi okružiti korisnim mislima, te ne dopustiti da emocionalna privrženost nadvlada i da dodatno veže umirućeg za svijet u kojem ne može ostati. Prije svega treba znati da smrt čeka svakoga od nas, i na nju se treba znati pripremiti, čemu ove upute iz Tibetanske knjige mrtvih i služe. Bardo Thödol kaže kako bi svatko tko uči ova učenja trebao svaki trenutak svog života smatrati posljednjim, te da bi onoga tko umire u trenucima umiranja i napuštanja tijela trebalo podsjetiti na ovo učenje, posebno tokom kritičnih trenutaka.

Čitajući ovu iznimnu knjigu možemo doći do zaključka da mrtvi jedva da imaju malo više uvida i mudrosti u smrti nego što su to imali dok su bili živi. Ovo naglašava važnost učenja duhovnih znanja, poput spiritualnih putovanja tijekom života, umjesto života u nadi za duhovnim iskupljenjem i preobrazbom nakon smrti. To znači da ljudi ne bi trebali čekati sve do smrti kako bi počeli učiti, jer takva odgoda može dovesti do vrlo ograničenog i rutinskog zagrobnog života. Osoba koja je ograničena u životu bit će ograničena i u smrti.

Izvori: Summum, About.com, Ultraculture, Spiritual Travel, The Tibetian Book of the Dead.pdf