Razgovor s Ratkom Martinovićem – hrvatskim Martinom Mystère, novinarom i spisateljem bez tabua

Os Uma
Autor: Irena Dujmušić

Ratko Martinović – novinar, kolumnist, urednik, televizijski voditelj, predavač, pisac i aktivist. Baš kao i popularni lik iz stripova, Martin Mystère, jedan je od rijetkih koji pomiče granice spoznaja, i to ne samo pukim istraživanjem po internetu nego i svojim osobnim iskustvom. Bez straha od osude, javno i bez zadrške govori i piše o stvarima koje su za javnost tabu tema. Zašto ga zapravo intrigiraju baš ove teme i kako objašnjava svoje stavove oko istraživanja i pisanja o rubnim temama?

Kao prvo da ti se zahvalim za ovaj razgovor, znam da imaš prenatrpan raspored no tvojim je čitateljima stalo da te malo više upoznaju. Poznato je da radiš kao urednik online izdanja magazina Nexus i Svjetlost, kolumnist si Brod Portala, voditelj si zanimljive emisije Klopka na brodskoj televiziji, držiš predavanja na raznim događajima i uz sve to pišeš i knjige. Što si do sada napisao i što još pripremaš?

Još 2006. godine sam napisao knjigu “Svjetske misterije i tajne”, koja nije izdana u tiskanom obliku već u e-book formatu i koja je katalogizirana u publikaciji Nacionalne i sveučilišne knjižnice. To mi je bio svojevrsni spisateljski početak jer se prije toga nisam bavio pisanjem ni novinarstvom. U to vrijeme nisam mogao naći izdavača – doslovno su mi rekli da nisam ‘poznat’ da bih prodavao knjigu, a danas već radim na nekim drugim projektima.

Znači, nemaš namjeru izdavati tu knjigu u tiskanom obliku?

Ne znam, možda kada bih našao izdavača i kada bih mogao izmijeniti što želim.

Vrijedilo bi razmisliti, jer iako ima knjiga sličnog sadržaja ovo je jedina koju je napisao domaći autor, odnosno ti.

Da, postoji priličan broj takvih knjiga, no ja sam se trudio napisati je na svoj način te sam je drugačije klasificirao. Ima veći broj samih primjera i općenito je malo opširnija od drugih sličnih knjiga, obradio sam 20 kategorija svjetskih misterija, i mogao bih sada još više dodati, naravno kada bih našao izdavača koji bi bio zainteresiran za izdavanje takve knjige.

Prošle godine si napisao knjigu “Subliminalne poruke”. Kakav je odaziv, odnosno prodaja te knjige, koliko su ljudi zainteresirani za tu tematiku? Koliko znam, knjiga takve tematike je rijetkost?

Da, mene je jako zainteresirala ta tema, zato sam napisao tu knjigu, i jer takva knjiga ne postoji na našem jeziku, a rijetkost je i na drugim jezicima. Svi otprilike znaju za tu temu, nešto su čuli, no zapravo malo znaju o sublimalnim porukama. Prije dvadesetak godina jedan je američki autor izdao knjigu o toj temi i obzirom na nedostatak većeg broja knjiga te tematike kroz godine smatrao sam da bi bilo dobro malo detaljnije obraditi tako važnu temu. Ta je knjiga prevedena na engleski jezik, pa ću je uskoro i plasirati na inozemno tržište. Što se tiče odaziva, vrlo je solidan za naše skromne čitateljske prilike. Ne znam točno o kojim se brojkama radi jer dugo nisam provjeravao, no prva naklada od tisuću komada je pri kraju.

Što je s romanom “Aurora”?

To sam pisao na internetu jedno vrijeme u obliku bloga, napisao sam nekoliko poglavlja, a odaziv čitatelja je bio vrlo dobar i ostao sam iznenađen. Taj roman ipak nisam nikada završio, iako je to trebao biti moj prvijenac.  No, sada je to ipak “Kaleidoskop”, koji je već trebao biti objavljen, no trenutno je “na ledu” zbog tehničkih poteškoća, ali zasigurno neće ostati neobjavljen. Da se ne pomisli kako sam u krizi inspiracije, ove godine svakako izlazi englesko izdanje knjige “Subliminalne poruke”, i to vrlo skoro. Za rujan sam pak rezervirao objavljivanje knjige “Društveni inženjering”, koja predstavlja vodič o društvenom sustavu i manipulaciji masa. Kaleidoskop bi tako mogao, ukoliko se ne dogodi nešto nepredviđeno, izaći tek naredne godine kada planiram izbaciti i knjigu “Moja iskustva s psihodelicima”. Malo me je uređivanje emisije Klopka izbacilo iz klasične spisateljske kolotečine, no polako hvatam brzi vlak. Sada sam koncentriran na Marsonikon, brodsku SF konvenciju koja je na rasporedu u subotu 18. lipnja. Ako Kaleidoskop dobro prođe i bude zapažen, Auroru ću također završiti i to će vjerojatno biti moj drugi roman, te svojevrsni nastavak prvoga.

Očito je da stvarno voliš pisati, osim romana i knjiga koje si napisao i izdao, pišeš i kolumne, članke… Od kuda toliki interes za pisanjem?

Često me to pitaju, pogotovo oni koji počinju pisati to pitaju. Počeo sam relativno kasno, u 21. godini, a do tada sam pisao samo zadaćnice u školi, i lektire (smijeh).

Jesi li volio to pisati?

Ma ne, nije mi se to tada dalo. Znao sam da mogu pisati, samo mi se nije dalo, u to vrijeme me zanimao nogomet, igrao sam nogomet (smijeh). Više sam bio za sport nego da bih sjeo i nešto napisao.

Zato to sada višestruko nadoknađuješ. No, može se primijetiti da su u svim tvojim pisanjima, u bilo kojem obliku, uvijek teme neke rubne zanimljivosti, paranormalno, vanzemaljci, psihodelične tvari, druga stanja svijesti… Kako se razvio taj interes, s nogometa na paranormalno?

Pa ne znam, to je oduvijek bio dio mog okruženja. Na polici među knjigama je bila i knjiga Arthura C. Clarka, pratio sam i serije tog tipa. Oduvijek sam to volio. Već s 12 godina sam čitao SF literaturu, knjige, stripove, evo i dan danas imam veliku zbirku stripova Martin Mystère. Znači od ranog djetinjstva mi je to bilo zanimljivo i sasvim je logično da sam nastavio u tom smjeru. No, novinarsku karijeru nisam započeo s misterijama nego sa sportom, odnosno nogometnim transferima i MMA-om na Sportnetu davne 2007. kada to još nije bio popularan sport. Osim toga, da se nadovežem na prijašnje pitanje zašto sam uopće počeo pisati – prije nego sam počeo, radio sam na građevini i shvatio sam da je pisanje ipak bolja opcija (smijeh). Naravno, i prihodi od pisanja su bolji, ako osoba zna pisati.

Dobro, fizički je teže raditi na građevini, ali psihički je zahtjevnije pisanje. Ili?

Ma ne, oboje je jednako psihički zahtjevno, ali i pisanje može biti jako naporno. Recimo, dok sam pisao Kaleidoskop, šest sam dana pisao po 14 do 16 sati dnevno. Znači, piše se dan i noć, nema stajanja kada se uđe u taj momentum. To može biti prilično opterećujuće, recimo ako izađem s prijateljima, ja sam zapravo odsutan i razmišljam o tome što bih napisao, pitaju me nešto, a ja ne čujem. U jednu ruku i jest i nije naporno.

Možeš li nam malo otkriti o čemu se radi u romanu Kaleidoskop?

Naravno. Glavni lik je čovjek, koji kada umre, sjeća se svojih prethodnih života, kao da ih živi vječno. Svaki puta kada umre, kao da živi jedan život, ali se reinkarnira u drugim vremenskim razdobljima. Sjeća se svega, a u tom svom procesu vidi iste ljude oko sebe, samo u drugim tijelima i prepoznaje ih. Tu je također i drugi lik, koji se također sjeća svojih prošlih života i njih su dvojica neprijatelji. Tako se tu razvija jedna šira priča – zašto se to događa, zašto se oni sjećaju svojih prošlih života i što će možda trebati jednog dana napraviti. Druga pozadina priče se vrti oko jedne ženske osobe, koja se također reinkarnira i s kojom obojica žele biti. Znači, tu je i ljubavna priča i jedna šira slika o reinkarnaciji općenito.

Zašto baš tema reinkaracija?

To mi je vrlo zanimljiva tema, mislim da ima smisla, shvatio sam da bih to mogao razraditi na zanimljiv način i to je to.

Vezano uz reinkarnaciju, ti si se u svojim istraživanjima bavio takozvanim neobičnim pojavama i tvarima, koje si sve osobno isprobao. E sada, to se može svakako shvatiti, neki će pomisliti da radiš na samopromociji, da tražiš medijsku pažnju, a neki će te smatrati ludim. Ovo je dobra prilika da saznamo pravu istinu, zašto imaš potrebu sve sam osobno isprobati, sve to o čemu pišeš? Znači, zašto pišeš iz prve ruke, recimo o regresivnoj hipnozi, probavanju psihodeličnih tvari, namještanju atlasa i tako dalje.

Što se tiče samopromocije, jasno je da su tabu teme uvijek i medijski zanimljive, no to je i pozitivna i negativna strana – dobijete pozornost, ali isto tako i pregršt kritika, osuda i uvreda s obzirom na konzervativno okruženje. Po mom mišljenju, suludo je pričati o nečemu o čemu nemaš vlastitih spoznaja. Pričati o duhovnosti, a ne isprobati načine koji dovode do novih spoznaja mi nema smisla. Sve je počelo s tim odlaskom u kuću duhova, pa sam razmišljao zašto ne napraviti isto tako i sa svime o čemu sam želio znati više.

Da, na taj način čovjek može dobiti cjelokupnu sliku, iz vlastitog iskustva, ali uključujući i tuđa. Zanima me još, koje ti je iskustvo bilo najbolje, ili koje ne bi nikada ponovio?

Pa recimo to ovako, ponovio bih sve što sam prošao, osim namještanja atlasa, jer je namješten i to nema smisla ponavljati (smijeh). A za sve ostalo, da naravno, sve bih ponovio, uvijek mogu saznati nešto novo što do sada nisam znao. Istina, ka regresivnoj hipnozi me ne vuče nešto baš, otišao bih kada bi morao, no iskustvo s psihodelicima mi je bilo najbolje i to bih ponovio. Ukoliko je netko sam sa sobom na ti, to je najbrži način za postizanje spoznaja.

Obzirom da se ipak radi o takozvanim drogama, koliko je opasno iskušavanje takvih tvari? Gdje je granica nekog sigurnog isprobavanja u duhovne svrhe, a gdje se može preći granica i postati, recimo, ovisan i krenuti u drugom smjeru?

Ovisnost o tvarima koje sam ja isprobao nije moguća, to se jednostavno ne može dogoditi. Ja sam uzimao psihičke bustere, a ovisnost se događa na fizičkim busterima. Znači, heroin i slične tvari pojačavaju nešto što naš organizam već ionako ima i samim tim ga stvaraju ovisnim o tom boljem osjećaju koji izazivaju, čak i kemijski ga čine ovisnim o toj tvari. Ovo što sam ja isprobao jednostavno mijenja biokemijska svojstva mozga, što znači da se ne može postati ovisan o LSD-u, primjerice, ili o gljivama. Dakle, može se postati ovisan isključivo o stanju koje neka tvari izaziva. Obzirom da su opojne droge i alkohol, nikotin i kofein – nemam nekih problema s društvenim normama pri konzumaciji, pošto su ionako licemjerne.

Znači ti tvrdiš da neka osoba može biti svojevoljno ovisna o osjećaju koji pruža LSD, ali da ne mora biti i kemijski ovisan?

Ne, ja mislim da onaj koji nesmiljeno uzima LSD, ili bilo što drugo, da je on psihički bolesna osoba. To je osoba koja nije sama sa sobom na ti, i takva osoba nema što tražiti ni sa psihodelicima, a ni sa alkoholom recimo. Zato je takva i priča oko psihodelika, jer ih često uzimaju nepripremljene osobe poradi eksperimentiranja u neprikladnim okruženjima i društvima bez ikakvog poštivanja prema samoj supstanci i sebi. Uzimaju LSD ili buniku u prekomjernim količinama i onda se predoziraju, a naravno da će to ostaviti svoje posljedice. Izuzev ketamina tu i nema pretjerane ‘kemije’ pošto se i famozni LSD dobiva iz gljivice koja parazitira na raži ili cvijeta ‘Morning Glory’ (LSA) pa nije sintetizirani spoj… Uglavnom, oni nisu stvoreni kako bi se uzimali na dnevnoj bazi jer to ne bi imalo pretjeranog spoznajnog smisla. Primjer koji potvrđuje pravilo je napitak Ayahuasca, no to je ionako krovna psihoaktivna supstanca DMT koja se i sama javlja u našim organizmima.

Kad već pričamo o tvojim iskustvima, da se malo vratimo na regresivnu hipnozu, što si tamo bitno spoznao?

Saznao sam ono što sam i istaknuo u romanu Kaleidoskop, da svaki prošli život služi kao svojevrsno povećavanje iskustva za sljedeći život. To znači da je moja osobnost u ovom životu zbroj karakteristika iz prošlih života i da mi ono što spoznam u jednom životu postaje ključna osobina u sljedećem životu.

Znači to je učenje?

To je učenje koje nas izgrađuje kao osobu, kao dušu kroz živote.

Očekuješ li da je ovo završni život u kojem si naučio sve što si trebao ili postoji još?

Ne znam, moguće je da postoji još, ne ide to tako linearno, dapače. Mi imamo posve krivu percepciju o načinu na koje promatramo te reinkarnacije. Recimo, ja u sljedećem životu mogu izabrati da mi nedostaje to i to, što mi je potrebno za napredak i mogu se na primjer roditi kao dijete u Indiji, koje će biti bez ikakvog znanja i koje će zlostavljati prolaznici i iz tog ću izvući najviše moguće. Znači to ide linearno, ali ne postulatima prema kojima mi gledamo ovaj život, nema obrazaca, već se gleda šira slika kroz iskustva. Hoću reći, možda ću ja na taj način steći više iskustva nego što ga stičem sada istražujući.

Treba li onda kroz svaki život pokupiti samo dobra iskustva ili sva iskustva?

Po mom mišljenju, ne postoje dobra i loša iskustva, sve su to iskustva iz kojih učimo, a sasvim je moguće da iskustva i biramo. Čak i najgore iskustvo u nečijem životu, promatrajući širu sliku, je baš ono što nam je nedostajalo, možda smo ga u prijašnjem životu i priželjkivali jer smo zbog te šire slike znali da bi nam to moglo pomoći.

Obzirom da često pišeš o tim tvarima kao lijeku, ne samo psihičkom nego i tjelesnom, kada bi bio bolestan, što bi izabrao za liječenje? Prirodne ili konvencionalne pripravke?

Prije svega, sama riječ droga znači lijek, pa je taj pojam zapravo promašen kada se koristi u negativnom smislu. Što se tiče liječenja, ne znam, ovisi od čega bih bolovao. Kada imam glavobolju, popijem tabletu, znam kako djeluju na receptore na mozgu, a za teža oboljenja bih se definitivno konzultirao s liječnikom od povjerenja i vidio koja bi kombinacija zapadnjačke i istočnjačke medicine bila optimalna, ovisno o bolesti.

Bez obzira što rijetko popiješ tablete protiv glavobolje, ne smatraš li ipak da time unosiš štetne kemikalije u organizam?

Kada bih tako gledao, onda ne bih ništa trebao unositi jer čak i organski uzgojena hrana više nije zdrava, zagađenja su svuda oko nas, od zraka pa na dalje. Naše zdravlje dakle ovisi o sklonostima našeg organizma ka bolestima. Ako nam je tako predodređeno, možemo čitav život jesti junk food i ne oboljeti, jer poznato je da su mnogi čitav svoj život živjeli zdravo i jeli isključivo zdravu hranu, pa su ipak umrli od teških bolesti i to ne u poznim godinama.

Možemo li nekako smanjiti sklonost organizma ka bolestima?

Ne mogu se sve bolesti izliječiti, postoji tu i zašto smo bolesni, ponekad neka bolest ima širi smisao. Što se tiče konkretno sprječavanja oboljevanja, mislim da je tu najvažnija prehrana, i to ne ono što mi jedemo koliko je važno što jede ono što mi jedemo. U nekim plemenima rak kao bolest uopće ne postoji, jer se hrane na primjer jelenima koji jedu biljke koje su izuzetno bogate vitaminom B17. To je samo jedan od mnogih primjera.

Sjećam se da si u jednom svom članku istaknuo da je najjači dojam koji si osjetio u svom iskustvu s ayahuascom bila – ljubav. Možda je upravo to odgovor na sva pitanja, osjećaj ljubavi i pomirenosti sa svijetom, možda je baš to jedan od osnovnih preduvjeta zdravlja?

Mogu navesti primjer vizije koju sam imao, s afričkom ženom i djetetom. Pored mene je bio prijatelj koji je sve zapisivao, pričali smo o mogućim i nezamislivim stvarima, pa me pitao: “A što je s afričkom djeca koja umiru od gladi, ne možeš reći da to treba primiti kao normalno i pustiti da se to događa”. Ayahuasca je odgovorila “Možeš li zamisliti da afrička djeca, u trenutku kada umiru s 20 kila, u naručju majke, možda osjećaju više ljubavi nego što vi na zapadu osjećate čitav život u svojim savršenim životima? Što ako je bolje umrijeti ovako nego živjeti kao vi na zapadu?” Hoću reći, mi sve gledamo “ovoživotnocentrično” i “ljudskocentrično”. Ne znači da je ovaj život koji živimo jedini život koji ćemo živjeti, a u tom širem smislu zdravlje nam može značiti ili jako puno ili ništa. Odnosno, zdravlje je možda precijenjeno, možda su upravo bolest i iskustvo vrlo važni. Mi previše gledamo kako produžiti život u ovom životu, što s neke šire slike, ako postoji na desetke i stotine života, i nema nekog smisla. Ono što ima smisla i što je po meni najvažnije su ljubav i sreća. Tako me recimo Ayahuasca pitala koji su trenuci u ljudskom životu najsretniji, u kojima čovjek živi onako kako bi trebao živjeti. Postavio sam isto protupitanje i odgovor je bio onda kada je čovjek terminalno bolestan. Znači, u tih par mjeseci u kojima zna da će umrijeti, tek tada čovjek živi onako kako bi inače trebao i poklanja dozu vremena, pažnje i ljubavi koje je uvijek trebao poklanjati. Rekla je i: “Ti tražiš spas čovječanstva, zar ne bi onda taj spas čovječanstva došao u tome da su svi terminalno bolesni bar na mjesec dana jer možda nakon toga ni ne bi više nikada bili bolesni?” Dakle, bolest je po meni jednostavno previše demonizirana, a zdravlje precijenjeno jer mi sve gledamo kroz crno – bijeli pogled, umjesto da promatramo širu sliku. Tako je sa svime u životu, sve ima svoje prednosti i nedostatke, kako ljubav tako i mržnja, sve nam to donosi neko iskustvo, kada umremo recimo, i promatramo sve to s neke više instance, možemo uvidjeti što nam je ta mržnja donijela dobro ili loše i kako je ona stvarala odnos prema drugim ljudima. Dakle ni mržnja ne mora biti toliko loše iskustvo, svako je iskustvo – dobro iskustvo.

Kada ovako pričaš, moglo bi se doći do zaključka da bi onda mogli u ovom životu shvatiti – ok, naučili smo dosta, shvatili smo, dovoljno je, idemo sada dalje, prekinut ćemo ovaj život i krećemo u drugi, da što prije sve naučimo, kao da ćemo tako brže doći do tog nečeg do čega trebamo stići.

Da, ali ne ide to tako, jer se u samo jednom životu može naučiti koliko u deset života, a opet, u deset se života recimo ne mora naučiti baš ništa. Osim toga, takav način razmišljanja bi bio bizaran, jer za učenje ipak treba vremena. Život je tu da ga živimo, a ne da ga prekidamo – inače bi iskusili drugačiju formu (ne)postojanja.

Pričali smo o preduvjetima zdravlja i osobnog rasta, o iskustvima kojima prikupljamo kroz živote, no nismo spomenuli jedan faktor koji sve to jako otežava, a to je stres koji nastaje izazvan velikim pritiskom u borbi za goli život s kreditima, poslovima, rokovima, dugovima, a najgore je što je to dirigirano od strane svjetskih moćnika. Slažeš li se da je to kreirano od strane moćnika kako bi nas na taj način držali u šaci?

Ne rade oni ništa ni manje ni više od onoga koliko im mi to dopustimo, a s druge strane to što oni rade ima loše namjere ali to ne znači da te loše namjere nama zaista i čine loše. Mi rastemo iz tih loših namjera. Za to što živimo u stresu smo si sami krivi, situacija je takva kakva je, a mi joj dajemo energetski naboj. Čak i najlošije situacije, ako ih gledamo na normalan način, nisu tako pretjerano loše. Ako se ponašamo odgovornije prema sebi nećemo se dovoditi u toliko neugodne pozicije i nećemo im davati hranu kojom se hrane – našu energiju. Problem je i što pojedinci žele živjeti znatno iznad svojih mogućnosti, to je zapravo ključni problem, dakle u nekom utopističkom, savršenom društvu mi ne bismo mogli živjeti ovako kako živimo sada. Imali bi dovoljno za sve potrebe, ali bi nam nekakva društvena želja trebala biti recimo odlazak u svemir, putovanje svijetom, njegovanje prirode na neki najbolji mogući način, a sigurno nam ne bi bila neka materijalna vrijednost.

Osobno smatram da je najveći problem čovječanstva pohlepa i sebičnost.

To nam je netko morao ugraditi, te vrline i mane, onaj koji izvlači to najgore iz ljudi izvlači to zbog svoje osobne koristi.

Zašto?

Broj jedan zbog novaca, broj dva zbog moći i treće zbog hranjenja energijom.

Dobro, a što će im toliki novac, čak i da posjeduju sve na ovom svijetu, što će s time, ako posjeduju jednom sve, hoće li tada stati, koja je svrha toga?

Novac je nisko frekventivna manipulacijska tehnika i da bi se mogla uzimati energija od novca onda je potrebno imati ogroman broj korisnika novaca. U vezi s tim mogu reći što su mi gljive otkrile, a to je da je budizam najopasnija religija, zašto? Svaka religija se hrani energijom, Kršćanstvo i Islam i slične religije koriste nisko frekventivnu energiju poput novca ili molitve i potreban im je ogroman broj korisnika iz kojih će izvlačiti korist, a Budizam s druge strane ne treba ni blizu toliko vjernika, ali ih visoko educira, u visoko meditativna stanja no opet im prodaje lažnu priču. Ako gledamo vjernika katolika kao malenu diodu iz koje se napajaju, onda budistu možemo smatrati reflektorom.

Znači novac i moć nisu toliko potrebni koliko energija?

Ovisno o hijerarhiji, da, onima koji su na vrhu je definitivno potrebna samo energija.

Onda tu više ne govorimo o ljudskim bićima?

To ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali mogu reći da ta bića koja jesu tu, čak i da su ljudska, znaju kako crpiti energiju. Znaju neke tehnike koje mi ne znamo, a što im to napajanje energijom znači to ne znamo. U Transurfingu je to vrlo dobro objašnjeno kroz zakon balansiranja pa preporučujem da to proučite.  Zato su tu dobri psihodelici jer uz njihovu pomoć možemo dekodirati stvarnost.

Jesu li upravo zato psihodelici zabranjeni?

Apsolutno da, čak i Budizam, koji bi trebao propagirati psihodelike, ih zabranjuje, svaka religija ih zabranjuje, a zašto? Zato jer psihodelici rade ono što bi trebala raditi religija i to im ne odgovara, ne odgovara im to znanje do kojeg se putem psihodelika dolazi.

Kada si isprobavao psihodelike, vjerojatno si ih prije istražio, razmišljao o tome, imao neke predodžbe pa me zanima, jesu li iskustva s psihodelicima dovela do nekih novih spoznaja ili si samo potvrdio sva svoja razmišljanja?

Mogu reći da sam zaokružio svoje znanje, ali i da sam spoznao neke nove stvari koje mi do tada nisu ni pale na pamet.

Znači, ipak je postojao faktor iznenađenja?

I te kakav, koji je imao jako puno utjecaja na širu sliku, i to ne samo za mene već i za znanstvenike kojima sam prenio svoje spoznaje, a koji se godinama bave time. Još jedan primjer su recimo popularne knjige o samopomoći, nakon spoznaja uz pomoć psihodelika, u njima sam uvidio velike greške i kada sam ljudima, koje je to zanimalo, pričao o tome, i sami su to uvidjeli i rekli su da je ono što sam im ja prenio imalo više logike nego te knjige.

Znači, isprobavanje psihodelika ipak nije rezultat tvoje radoznalosti, već učenje.

Samo učenje! Možda sam Ayahuascu probao zbog radoznalosti, ali sve ostalo nakon nje je bilo isključivo zbog učenja. Zanimljivo je to što svaki psihodelik različito dekodira stvarnost, svaki ima drugačiju dušu tako da bi radoznalost možda bila u tome da upoznam dušu svakog psihodelika. Uzimajući različite psihodelike mi ulazimo u komunikaciju s totalno drugačijim bićem. Drugačije su vizije, drugačije se duša svakog psihodelika odnosi u komunikaciji sa mnom, drugačije pecipira i analizira neke stvari. Moja ista razmišljanja ono promatra iz drugačijeg kuta.

Unutrašnjim ili vanjskim bićem?

Ne znam, sve je moguće. Ne bih to mogao precizirati. U svakom slučaju, svaki psihodelik je različit, ima svoje osobine, ayahuasca je bez mana, ona je onako kao majka, brine o svemu, gljive su kao patuljci, malo su pakosne i prkosne, a LSD je kao dijabolični psihijatar i s njim se treba znati nositi jer može bacati u najljepše moguće vizije, ali i najružnije.

Znači ti si imao dobra iskustva, ali zašto neki ljudi imaju loša iskustva na psihodelicima, pa čak i kada konzumiraju obični kanabis?

Najbolji primjer je odgovor koji mi je dala ayahuasca kada sam je pitao zašto neki ljudi doživljavaju loša iskustva, a ona me je pitala “Sjećaš li se iskustva koje si imao sa škorpionima, kada ih je bilo na milijune oko tebe, a ti si se samo smijao, trpao ih sebi u usta i uživao u interakciji, pokušavao si komunicirati s njima. Sada zamisli nekog drugog u toj situaciji.” Znači, situacije uvijek budu iste, ali neki ne reagiraju dobro jer su otišli u nepoznato područje na koje nisu bili spremni. Najgore je probati zato što je netko drugi probao, treba imati pravi razlog.

Pri liječenju psihodelicima, je li važno da to provode doktori ili su šamani dovoljni?

U svijetu postoje klinike u kojima rade i jedni i drugi i svatko pristupa tome na različit način, liječnici tome pristupaju sa strane nauke, a šamani kroz praktična iskustva i najbolje je kada se to oboje kombinira. Problem je kada je zapadna medicina isključiva i kada ignorira drugu stranu koja može bolje prenijeti i objasniti iskustva s psihodelicima, za razliku od zapadnjačke medicine koja će prezentirati samo bio-kemijske činjenice. Općenito, potrebno je puno više kombinirati praksu i teoriju kako bi se dobili optimalni rezultati.

Na kraju ovog vrlo zanimljivog razgovora – jesi li zadovoljan svojim životom, smatraš li se sretnim?

Mogao bih reći da imam više sretnih razdoblja od drugih, a i u najgorim situacijama živim dobro, jednostavno, imam puno opcija i ne ovisim ni o čemu. Stav mi je da se u životu trebam baviti onim što volim, i to preporučam svima. Oni koji ne vjeruju mogu pokušati dva mjeseca raditi ono što vole, pa onda probati raditi mjesec dana neki teški fizički rad, pa će se nakon toga brzo vratiti onom što vole i zapeti da ostvare svoje snove. Nije dobro ići linijom manjeg otpora jer na kraju ispadne da je to linija težeg otpora, treba voljeti ono što radiš i ne dozvoliti da ti posao postane jedina preokupacija u životu. Život nije posao.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s