Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Duhovnost za svaku osobu označava nešto drugo. Za neke se ona odnosi na sudjelovanje u nekoj organiziranoj vjerskoj skupini i redovni odlazak u crkvu, džamiju, sinagogu i slično. Za druge, duhovnost označava nešto više osobno, pa se te osobe, da bi dosegnule svoju duhovnu stranu, posvećuju bavljenju jogom, meditacijom, privatnoj molitvi ili odlasku u duge, tihe šetnje. U svakom slučaju, duhovnost je dobra stvar, no mnoge osobe joj pristupaju s prethodnim (pogrešnim) uvjerenjem da je riječ o isključivo pozitivnom iskustvu.

Dakle, duhovnost je široki pojam koji, općenito govoreći, uključuje osjećaj povezanosti s nečim što je veće od nas i obično uključuje potragu za smislom života. Kao takva, ona je univerzalno ljudsko iskustvo, nešto što dopire do svih nas dok predstavlja nešto što se tijekom života može i promijeniti, ovisno o vlastitim iskustvima i odnosima.

Jedna stvar koja povezuje sve duhovne prakse je svjesnost. Svjesnost je teško definirati jer, kao i kod duhovnosti, to nije jedna stvar, no uglavnom se određuje kao stanje ili značajka svijesti, odnosno, svijest o vanjskim objektima ili nečemu unutar osobe. Pojednostavljeno, na individualnoj razini, to je naša svijest o nečemu, pa čak i ako to nešto nije ništa. I ovo je mjesto na kojem dolazimo do „problema“: kad čovjek postane svjestan nečega, to za njega ne predstavlja uvijek jedno jako lijepo i ugodno iskustvo i može djelovati poput šamara posred lica.

Duhovne prakse i širenje svjesnosti su poput rušenja barijere koja se pomalo gradila u našim životima: od djetinjstva i našeg odgoja, preko obrazovanja do očekivanja koja od nas imaju društvo, obitelj i prijatelji. Jednom kad se ta barijera počne rušiti i otvarati nove poglede, otkrivaju se sve dobre stvari koje u životu postoje. No njih prati i mračnija strana života. Primjerice, ako u obzir uzmemo kolektivnu svjesnost, vidljiva je velika neravnoteža među ljudima. Na nekoj mikro-razini naših života, to će biti ljudi koji prose ili kopaju po kantama za smeće dok će se na globalnoj razini to odnositi na ratove i razaranja te patnju koju uzrokuju. Mnogi ljudi zanemaruju ovakve stvari sve dok se ne probude, odnosno, prošire svoju svijest. Nakon toga je sve to teško ignorirati.

Kad je riječ o osobnoj svjesnosti, njezino širenje i aktivacija djeluju poput zrcala u kojem vidimo ne samo ono što je dobro kod nas i drugih nego i greške koje pravimo i pogrešne stvari koje činimo. Duhovnost će nas natjerati da se suočimo sa svojim manama, boli koju smo uzrokovali i svim negativnostima koje leže u nama. Ponekad nas natjera da se zapitamo tko smo i koja je naša uloga u životu, da na površinu izvučemo davno i duboko zakopanu traumu i patnju što je ponekad zaista teško podnijeti i sa čime je veliki izazov suočiti se.

Ono što je zajedničko i što povezuje sva duhovna iskustva je onaj prvobitni osjećaj euforije koji se javlja kad ostvarimo određenu razinu duhovnog razvoja i širenja svijesti. Ta euforija je sjajan osjećaj, no često u nama stvara nerealna očekivanja, kako od sebe samih, tako i od drugih. Primjerice, može se manifestirati kao naše očekivanje da drugi shvate proces kroz koji prolazimo.

No, postoji još jedna pogrešna pretpostavka vezana uz duhovnost, a to je da je duhovno buđenje krajnji cilj gdje sve završava. No, istina je da je to samo početak. Kao da smo, primjerice, ulovili divlju životinju, stavili ju u kavez i sada očekujemo da će se ona sama pripitomiti. Stvar je malo drugačija: potrebno je njegovati svoj duh i nastaviti tražiti i postavljati pitanja. Odgovori nam se možda neće uvijek sviđati dok ponekad neće biti ni jasni, no potrebno je biti uporan.

Dakle, put duhovnosti može biti jako trnovit i težak, no istovremeno je to i najbolja stvar koju osoba može učiniti za sebe. Stoga, da bi se u što većoj mjeri smanjili stres i tjeskoba tog procesa, potrebno je imati vjeru u njega te znati da jedinu prepreku predstavljaju vrijeme ili odluka o odustajanju od širenja svjesnosti.

Ono što je potrebno učiniti jest razdvojiti tamu i svjetlost koje nosimo u sebi te shvatiti da je oboje potrebno, pa čak i neophodno. Ovakav stav će cijelo duhovno putovanje osobe učiniti puno lakšim. Potrebno je upoznati sebe i svoja stanja uma te kako emocije i osjećaji utječu na nas nakon čega sve to možemo iskoristiti za svoj napredak. Duhovnost će jednostavno svakome od nas pokazati istinu i stvarno stanje, bez obzira kakvo ono bilo, a jednom kad se suočimo s istinom, rast i širenje svjesnosti postaju neizbježni.