Meteoridi, meteori i meteoriti

Os Uma

Meteorid je svaka međuplanetarna krhotina koja se, ponekad, može sastojati od materijala otrgnutog od nekog kometa ili asteroida. Povremeno ulazi u Zemljinu atmosferu i slijeće na Zemlju kao meteorit – kruti grumen vanzemaljskog (ekstraterestričkog) materijala – gdje se često analizira da bi se utvrdili uvjeti u drugim dijelovima Sunčeva sustava. Meteor je svjetlosna zraka – zapravo sitne čestice prašine koje se zapale zbog trenja u Zemijinoj atmosferi – vide se kao meteorid koji prolazi noćnim nebom. To se događa kao ‘sporadični meteor’ ili kao meteorski pljusak. Osobito sjajan – i i veći meteor (od veličine oblutka do velikoga kamena) – može se klasificirati kao užarena kugla, ili bolid (velik, izuzetno sjajan meteor koji često eksplodira), i povremeno se opaža kako slijeće na tlo.

Učinci udara meteorita u Sunčevom sustavu jasno su vidljivi u broju kratera na Mjesecu. Na Zemlji se krateri ne mogu tako lako pronaći zato što nestaju uslijed djelovanja atmosferilija ili meteori padnu u more. Međutim, na Zemlji je poznato oko 120 kratera nastalih udarom meteora. Jedan od najpoznatijih – i najimpresivnijih – krater je Berringerova meteora u Arizoni, SAD.

Od čega su građeni?

Prema opažanju, meteori se dijele u tri glavne kategorije: kameni, kameno-željezni i željezni.

Kameni meteoriti mogu biti ili hondriti, koji sadrže ‘hondrule’ (sićušna kuglasta zrnca koja su obično sastavljena od željeznog, aluminijevog ili magnezijevog silikata) ili ahondriti, koji to ne sadrže. Hondritički meteoriti, koji se dijele na brojne podtipove, ovisno o njihovom sastavu, smatraju se, najstarijim materijalom u Sunčevom sustavu i ostaci su međuzvjezdanog oblaka od kojega je nastao Sunčev sustav. To su ujedno i najčešći meteoriti koji padaju na Zemlju.

Kameno željezni ili željezni meteoriti su fragmenti tijela koji su geokemijski promijenjeni. U ranom Sunčevom sustavu srastanje materije uzrokovalo je jedan dio unutarnjeg zagrijavanja Tijekom procesa stvaranja meteorida, sastojak željezo tonuo je u središte, stvarajući jezgru, a lakši, djelomice rastaljen kamen dizao se prema gore, cureći kroz pukotine i eruptirajući na površinu kao tekuća bazaltna lava. Meteorid se hladio i skrutio. Nakon toga su ponovljene nebeske kolizije uzrokovale izbacivanje fragmenata iz pojedinih slojeva i tako su nastajali ahondriti, kameno-željezni ili željezni meteoriti.

Planetarni ahondriti su podskupina ahondrita koji ne potječu od raspadnutih asteroida, već s površine drugih planeta. To kamenje je izbačeno u svemir od sudara između asteroida i većih tijela, kao što su Mjesec ili Mars. Nekoliko poznatih primjera prepoznato je prema sličnosti njihova sastava u odnosu na uzorke koje su u misiji Apollo prikupljene na Mjesecu ili su ih analizirali lenderi Viking na Marsu.

Mikrometeoriti se sastoje od čestica međuplanetarne prašine iz različitih izvora. Neki mogu lebdjeti kroz atmosferu i može ih pokupiti avion koji leti na velikoj visini ili se pojavljuju na ledenoj površini Sjevernog i Južnog pola.

Meteorski pljuskovi

Kao što je već spomenuto, ako komet kruži u blizini Sunca, dio njegovih čestica prašine odvaja se od jezgre i tvori osebujan rep. Te čestice se sporo kreću iza jezgre i počinju se rasprostirati duž orbite kometa. Ako Zemlja, na svom godišnjem putovanju oko Sunca, uđe u orbitu kometa, onda se može pojaviti meteorski pljusak ili meteorska oluja. Čestice koje zaostaju za kometom privlači Zemljina gravitacija i vide se kako izgaraju u Zemljinoj atmosferi.

Kod kratkoperiodičnoga kometa rep se može protezati izvan orbite i stvarati grumene čestice različite gustoće. Čini se kao da meteori izlaze iz jedne jedine točka, a zatim sa zrakasto šire dok vam se približavaju – nazvani radijanti – i pljusak koji preuzima njegovo ime prema prividnoj lokaciji njegova radijanta, npr. Geminide su tako nazvana po njihovom radijantu u zviježđu Blizanaca.

Na određeni dan u kalendarskoj godini, Zemlja će uvijek biti na istom dijelu svoje orbite i presijecati istu kometarnu orbitu stvarajući pljuskove na isti dan svaka godina s radijantom na istom dijelu neba.

Uobičajeni meteorski pljuskovi

Postoji nekoliko dobro poznatih godišnjih meteorskih pljuskova, osobito pljusak Leonid (smješten u Lavu) oko 17. studenog; on potječe od krhotina prašine s Tempel-Tuttleova kometa čiji je orbitalni period 33 godine. Spektakularne oluje viđene su 1799, 1833, 1866, ali i 1996, dok su se umjerene oluje pojavile 1933. i 1966. Perseide su još jedan omiljeni pljusak, Ovaj pljusak se javlja u blagim kolovoskim noćima i povezan je sa Swift-Tuttleovim kometom i stvara mnogo sjajnih meteora.

Autor: Hrvoje Krpan
Izvor: Znanost Blog

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s