Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Samokontrola se opisuje na razne načine: kao moć volje, samodisciplina ili savjesnost. No, bez obzira na definiciju, samokontrola se odnosi na sposobnost upravljanja sobom. Možete li odoljeti smetnjama? Možete li kontrolirati svoje emocije? Znate li kako potisnuti svoje nagone ili kako odgoditi zadovoljenje i planirati unaprijed? Odgovor na ova pitanja uvelike ovisi o našem stupnju razvoja.

Sve je počelo dok je profesor psihologije, Walter Mischel, promatrao i proučavao odrastanje svojih kćeri. Shvatio je da nema pojma što se događa u njihovim umovima a što im omogućuje sazrijevanje u vidu ostvarenja samokontrole. To je dovelo do nastanka slavnog eksperimenta sa sljezovim slatkišima provedenog na Bing Nursery School koja se nalazi u sklopu Sveučilišta Stanford gdje je Mischel radio kao redovni profesor.

Eksperimentom se pokušalo utvrditi koliko dugo i mogu li uopće djeca odoljeti slatkišu i odgoditi svoju nagradu koja se odnosila na dva sljezova slatkiša koja će dijete dobiti kasnije ako se uspije suzdržati od konzumacije trenutačno ponuđene slastice. Istraživanje je provedeno nad četverogodišnjacima čiji su se životi pratili narednih 50 godina. Utvrđeno je da su djeca koja su se u eksperimentu uspjela suzdržati kasnije u životu ostvarila bolje rezultate: više ocjene, bolje su se nosila sa stresom i imala su manji indeks tjelesne mase, između ostalog.

Ovaj eksperiment je pokrenuo i mnoge druge koji su ukazali na značaj samokontrole u odnosu na pozitivne ishode kasnije u životu: bolje odnose, veće zadovoljstvo, manje razine stresa, bolje fizičko i mentalno zdravlje, te dugovječnost. Dakle, samokontrola je važna i osobu će učiniti uspješnijom i zdravijom, a sve počinje već u najranijoj dobi. No, je li moguće djecu podučiti vještini samokontrole ili je ona isključivo nasljedni čimbenik, kako tvrde neki stručnjaci?

Naime, neki skeptici, osobito bihevioralni genetičari, tvrde da postoji veza između određenih gena i impulzivnog ponašanja, odnosno, samodisciplina je obiteljska značajka: ili ju imamo ili nemamo. No, postoji dobar razlog za odbacivanje ovakvog stava jer ako genetska predispozicija i postoji, to ne znači da se ona ne može mijenjati. Uz to, mnoge druge studije su pokazale da roditelji i nastavnici uvelike utječu na razvoj samokontrole kod djece. Kako?

Prvo, razvijanjem povjerenja. Roditelji koju zamjećuju djetetove potrebe kod njega razvijaju povjerenje. Primjerice, kad roditelj reagira i nahrani bebu ili vrlo maleno dijete koje se probudilo usred noći i tražilo hranu, kod njega stvara osjećaj povjerenja i vjeru da neće ostati gladno. U odnosu na eksperiment sa sljezovim slatkišem, dijete vjeruje da će, ako se suzdrži, kasnije dobiti nagradu. Ali samo ako vjeruje istraživaču. Dakle, postoji mogućnost da su neka djeca koja tijekom spomenutog eksperimenta nisu odoljela izazovu gajila nepovjerenje prema osobi koja ga je provodila te su stoga odmah pojela slatkiš, ne vjerujući da će, ako se suzdrže, uslijediti nagrada.

Nadalje, djeca od nas uče kako upravljati emocijama. Ako roditelj ne uspijeva kontrolirati svoje emocije i djeluje impulzivno, dijete dobiva poruku da je život prepun nepredvidivih iznenađenja i opasnosti na koje treba odmah reagirati. Dakle, naše osobno upravljanje emocijama će biti od velike važnosti za dijete i njegov razvoj samokontrole.

Igre su temelj djetinjstva i odrastanja te mogu biti od pomoći u razvijanju samokontrole kod djeteta. Dapače, kad u igri, kao što je Čovječe ne ljuti se, zahtijevamo da se njezina pravila strogo poštuju, dijete potičemo na razvoj samodiscipline. Ipak, neke igre će predstavljati veći izazov, osobito „igre zamrzavanja“ kao što je Crna kraljica. Postoje mnoge takve zabave za djecu koje će, ako se redovito provode, biti vrlo korisne kao, primjerice, igra plesanja u kojoj dijete pleše dok svira glazba i „smrzava“ se u trenutku zaustavljanja glazbe. Ova igra se može unaprijediti na razne načine kao, recimo, dodavanjem prostirki raznih boja: dijete pleše sve dok glazba ne prestane, a tada mora stati na najbližu prostirku. No, svaka prostirka, ovisno o boji, zahtijeva plesni pokret koji prethodi „zamrzavanju“.

Kaže se da praksa vodi do savršenstva. Vježbe i/ili igre, pa i trenuci u svakodnevnom životu u kojima je potrebno čekanje predstavljaju jednu vrlo povoljnu praksu. Naime, djeca koja vježbaju čekanje nauče ga tolerirati kao i da će ono kasnije biti nagrađeno čime razvijaju i strategije čekanja. Pritom svakako treba imati na umu djetetovu dob: ne može se od jednogodišnjeg djeteta očekivati veliko strpljenje i čekanje od nekoliko sati. To može izazvati samo osjećaj tjeskobe kod djeteta i suprotan učinak. Primjerice, spremate večeru, a dijete vam govori da je gladno. Umirite ga riječima da će večera uskoro biti gotova, a možete ga čak i uključiti u pripremanje jela. Dijete će se tako uvjeriti da jelo svakako stiže dok istovremeno razvija i vještinu samo-ometanja dok čeka. Ovime potičemo razvoj samokontrole tako što suosjećamo s djetetom i pomažemo mu da prebrodi nelagodu. Uz ovaj primjer, u svakodnevnom životu postoje mnoge prilike za čekanje koje možemo iskoristiti u tu svrhu.

Djeca najbolje razvijaju samodisciplinu kad su motivirana nečime što je njima važno: igranje s vršnjacima njih uči upravljanju emocijama i nagonima, pečenje kolača ih uči čekanju, uspjeh u nekom sportu ih uči vježbanju i praksi. Dakle, svaki put kad se dijete uspije kontrolirati, ono je naučilo novu strategiju koja mu je pritom bila od pomoći, a koju može primijeniti i kasnije u nekoj drugoj prilici.

Važan sastavni dio razvijanja samokontrole je poticanje planiranja. To je vrlo korisna svakodnevna praksa kojom se, kako su istraživanja pokazala, može razviti uspješnost u rješavanju složenih zadataka u odrasloj dobi: dijete uči razmišljanju i razvoju strategije umjesto ishitrenom djelovanju. Ovdje od pomoći ponovo mogu biti igre koje zahtijevaju prethodno planiranje, kao što je primjerice šah.

U poticanju i razvoju samokontrole kod djece svakako trebamo i sami biti takve osobe jer djeca najviše uče promatranjem odraslih i sebi bliskih osoba te imitiranjem ponašanja kakvo i sami iskazujemo. No, ako ju nemamo, nikada nije kasno razviti tu sposobnost, pa ćemo vježbanjem s djetetom pomoći i sebi te u budućnosti postati pozitivan uzor svojim potomcima.