Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Je li smrt kraj? Završava li život u trenutku tjelesne smrti ili ona ipak ne označava konačni prestanak postojanja? Ova i slična pitanja se postavljaju od samog početka čovječanstva. Na njih su odgovarali razni znanstvenici, duhovne osobe, religijski vođe, vršila su se razna istraživanja, iznosili dokazi za ili protiv, ali odgovor i njegovo prihvaćanje su se uglavnom temeljili na osobnim stavovima i vjerovanjima.

U jednom od naših prethodnih tekstova, Znanstvenici tvrde – život poslije smrti je moguć, bavili smo se stanjem svijesti nakon smrti i otkrili da će ona „nadživjeti“ fizičku smrt. No, tjelesna smrt se do sada ipak smatrala definitivnom i u nju se nikad nije sumnjalo: organi prestaju raditi i cijeli organizam doživljava nepovratni kolaps. To je bio (i jest) stav gotovo svih nas. Međutim, znanstveno istraživanje provedeno na Sveučilištu Washington je pružilo dokaze o neupitnoj i vrlo živoj aktivnosti gena i do nekoliko dana nakon smrti!

Voditelj istraživanja, mikrobiolog Peter Noble, i njegov tim su i prije ove studije proučavali život mikroba u raznim organima te pratili što se s njima događa nakon smrti. Sada su odlučili testirati novu metodu koju su razvili, a koja se temelji na kalibraciji mjerenja aktivnosti gena. Krenuli su s pretpostavkom da će se ubrzo nakon smrti prekinuti i genska aktivnost, no otkrili su da se događa sasvim suprotno: geni postaju aktivniji no ikad!

„U početku smo mislili da je smrt kralježnjaka analogna automobilu koji se kreće cestom i odjednom ostaje bez goriva. Njegovi klipovi će još neko vrijeme raditi, ali auto će vrlo brzo stati i ‘umrijeti’,“ napisali su u svojem članku za jedan časopis. „No, ovim istraživanjem smo otkrili da će na stotine gena biti čak i više aktivni nakon organske smrti.“ Aktivnost većine od barem 1000 proučavanih gena će se kod glodavaca povećati tijekom prva 24 sata dok će kod riba oni ostati aktivni i do četiri dana.

Neki od tih „postmortalnih“ gena su inače uključeni u stimulaciju imunološkog sustava ili regulaciju stresa dok su drugi oni koji su obično sastavni dio procesa stvaranja zametka te uglavnom miruju tijekom života. „Posebno nas je iznenadilo saznanje da se razvojni geni uključuju nakon smrti,“ izjavio je profesor Noble. Riječ je o genima koji sudjeluju u oblikovanju zametka, ali nakon smrti postaju suvišni. Pretpostavlja se da je to stoga što su stanični uvjeti u svježem lešu slični onima pri nastanku zametka.

Zanimljivo je da se uz gene koji inače potiču život aktiviraju i oni koji stimuliraju rast karcinoma. Profesor Noble za ovaj fenomen kaže da bi mogao objasniti razlog zbog kojeg se rizik od nastanka karcinoma povećava kod osoba koje su transplantacijom primile organ preminule osobe. Primjerice, osobe kojima je presađena jetra će biti ugroženije u odnosu na mogućnost razvoja karcinoma nego one koje se ne podvrgnu transplantaciji. Lijekovi koje takve osobe moraju uzimati ostatak života potiskuju imunitet kako on ne bi napao i ugrozio novi organ, a to bi rezultati ovog istraživanja ubuduće mogli promijeniti. Ovo saznanje će, tvrdi Noble, biti korisno i u osmišljavanju načina čuvanja organa namijenjenih transplantaciji. S njegovim očekivanjima se slažu i ostali stručnjaci.

Razlog zbog kojeg neki geni miruju tijekom cijelog života i onda se aktiviraju u trenutku smrti još nije do kraja odgonetnut. Trenutačno se smatra da ih blokiraju neki drugi geni koji svojom deaktivacijom u trenutku smrti organizma tek tada omogućuju njihovo pokretanje.

Ovo istraživanje će svakako biti od velike pomoći u napretku medicine i poznavanju funkcioniranja i uzročno-posljedičnih veza u našem tijelu. No, ono poteže i neka druga, nova pitanja posebice vezana uz definiciju smrti koja se inače ustanovljuje prekidom rada srca, moždane aktivnosti i disanja. Je li to onda doista stvarni kraj života ako su geni aktivni i 48 sati kasnije?