Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Kakav je vaš odnos prema novcu? Poštujete li ga? Mrzite? Smatrate li ga temeljem svog zla ovog svijeta? Vjerujete li da će više novca riješiti sve vaše probleme? Žudite li za njime jer osjećate da će vam dati nevjerojatnu moć i slavu ili možda u potpunosti promijeniti vaš život? Grcate li u dugovima zbog stalne čežnje i potrebe za kupnjom stvari?

Iako je važno razumjeti psihološke korijene duga, neki stručnjaci smatraju da ljudi nikad neće biti slobodni sve dok ne istraže njegovu duhovnu stranu, onaj nesvjesni dio koji nas tjera da želimo, kupujemo, plaćamo, ali i – posjedujemo. Svatko tko je barem jednom u životu bio suočen s dugovanjem zna da je to neprestana borba. Čini se da se svaki, i najmanji prihod usmjerava ka plaćanju nagomilanih dugova. I sve se počne pretvarati u začarani krug za kojeg se čini da ne nudi izlaz. Dapače, često će dugovi stvarati još veća dugovanja dok osoba počinje osjećati da je cijeli njezin život posvećen isključivo tome.

Kako započinje taj začarani krug? Odgovorom na pitanje: Što u sebi pokušavamo nadomjestiti vanjskim stvarima i imovinom? To je prvo pitanje koje si trebamo postaviti. Svatko od nas se barem jednom našao u životnom stadiju kad se osjećao prazno, tužno i iscrpljeno zbog čega se počeo posvećivati vanjskim nadomjescima smatrajući da će stvari ispuniti nastalu prazninu i potisnuti takve osjećaje. Primjerice, vidimo da je susjed kupio novi auto i da je zbog toga sretan, pa pomislimo da bi kupnja novog vozila možda i nas usrećila dok nas u osnovi niti jedan vanjski materijalni čimbenik neće zadovoljiti.

Ipak, upuštamo se u dugove koje ćemo otplatiti u nekoj boljoj budućnosti dok je sadašnjost sasvim drugačija. Ne znamo što nas čeka i što život donosi, no ulazimo u dugovanja pod pretpostavkom da će budućnost svakako biti bolja. No, najčešće se u toj budućnosti nađemo utopljeni u dugovima dok u sebi mislimo da tako oduvijek živimo.

Dug ima tendenciju umnožavanja i to zbog energije samog duga. Kad nešto pozajmljujemo, smatramo i prihvaćamo činjenicu da nismo svi jednaki i da smo mi osobno „manje jednaki“ od drugih. Tada kupimo ono zbog čega smo i ušli u dugovanje, no ubrzo shvaćamo da taj osjećaj „jednakosti“ brzo splašnjava. Uz to, uvijek će se pojaviti nešto drugo što želimo ili mislimo da trebamo dok pokušavamo nadomjestiti prazninu koju osjećamo u sebi.

Potrebno je shvatiti da stvari nisu ono što u stvari želimo jer novi auto, odjeća, stan ili bolje obrazovanje neće u nama povećati samopoštovanje i samovrednovanje niti će nam pomoći da sebe prihvatimo onakvima kakvi jesmo, bez usporedbe s drugim ljudima. A čini se da dobivanje kredita svakog dana postaje sve dostupnije i lakše. Nažalost, postali smo društvo u kojem se ne podučava i ne vrednuje radost štednje kako bi se pribavile željene stvari. To jednostavno nije praktično dok ujedno ugrožava opstanak pozajmljivača jer bismo, ako štedimo za nešto, u međuvremenu mogli shvatiti da nam to u stvari ne treba zbog čega bismo mogli odustati od kupnje. I pritom naučiti vrijednu lekciju o sebi.

Ukoliko se vratimo na prvo pitanje i iskreno odgovorimo na njega, mogli bismo otkriti što nas pogoni da se upuštamo u dugove i tako promijeniti obrazac razmišljanja. Postoji mogućnost da se u pozadini svega krije nekoliko razloga dok će većina njih proizlaziti iz osjećaja manje vrijednosti i nepoznavanja sebe i svojih potencijala. Razmislimo zato o svojem stavu prema novcu i što on za nas predstavlja.

Novac je u svojoj osnovi samo jedan koncept kojemu mi dajemo vrijednost. U fizičkom svijetu on postoji samo kao načelo razmjene, no koliko će vrijediti za svakoga pojedinačno je osobna stvar. Većina će ga cijeniti u velikoj mjeri, no zašto ga često smatramo sredstvom koje će nas učiniti boljima od drugih dok vjerujemo da je to jednostavno svijet u kojem živimo i koji tako funkcionira? Znamo da novac nije ekvivalent moći, ljubavi, šarmu, ljubaznosti, ljepoti… Zbog njega se vode ratovi, mrze ljudi, ali problem nije u načinu i svrsi za koju se on koristi nego u tome što mu svatko od nas u sebi daje posebne značajke koje s vremenom počnu živjeti svojim životom.

Siromaštvo je u porastu, nitko ne želi biti siromašan, no što je u stvari siromaštvo? Ako ste ikada bili na rubu ili živjeli na „granici siromaštva“, znate da je to samo imaginarna granica koju je postavio netko čiji pojam siromaštva nema veze s istinom. Siromaštvo ne znači da je život “siromašne” osobe lišen sreće i isprazan. Dapače, osobe koje se u našem društvu smatra siromašnima češće znaju da najvrijednije stvari nemaju cijenu zbog čega su one često zadovoljnije sobom i onime što posjeduju jer znaju da su u osnovi bogatije od najimućnijih ljudi na svijetu.

Vrijednost koju dajemo novcu je ključni sastojak promjene i izlaska iz mentaliteta duga. Pritom nije dovoljno samo odrediti što točno u svakome od nas daje vrijednost novcu nego je potrebno osvijestiti i vrijednost svega što neselektivno dajemo. Primjerice, ako vrijedno radimo na poslu, poslodavac može ponuditi bonus u obliku veće plaće, no ako on doista vrednuje radnika, nagrada i priznanje se mogu iskazati i na druge načine, one koji će nam dati više samopouzdanja i zbog kojih ćemo uvidjeti da smo cijenjeni te zbog kojih se nećemo osjećati kao karika u lancu koja je zamjenjiva. A to je ono što je izvor našeg cjelokupnog odnosa spram novca i vrijednosti koju mu dajemo kao i ishodište začaranog kruga dugovanja.

Takav stav ide ruku pod ruku s idejom da primamo onako kako i koliko dajemo, a ako ne dajemo dovoljno, nećemo dovoljno ni primati, a ako dovoljno ne primamo, ulazimo u dugove. Ako nastavimo davati nešto za što naš osobni sustav vrijednosti smatra da nije vrijedno, zauzvrat primamo ono što odražava ono što smo dali. To nije nikakva kazna, nego jednostavno činjenica da ako ne vrednujemo ono što dajemo, vraća nam se u istoj mjeri. Što je ono što dajemo vrijednije, vrijednije će biti i ono što primamo. Dapače, ako nešto dajemo ne da bismo nešto drugo dobili zauzvrat nego ako to dajemo kako bismo dali vrijednost sâmu, onda ćemo primati čak i više nego što smo dali.

U cijelom procesu davanja i primanja, važno je odrediti stvarnu vrijednost koju za nas nešto ima. Tako ćemo shvatiti i upravljati onime što nas tjera u dug te više cijeniti sebe i svoju osobnu vrijednost jer to je ono na što se dug i svodi.