Preživljavanje… najduhovitijih?

Os Uma

Humor je jedna od isključivo ljudskih karakteristika koja je prisutna u svim poznatim kulturama (Polimeni i Reiss, 2006). Važan je dio obiteljskih, prijateljskih, ljubavnih i poslovnih odnosa, koristi se u filmskoj, zabavnoj i marketinškoj industriji – kojima donosi milijune. Ukratko, humor je neodvojiv od čovjeka. Unatoč tome, znanstvena istraživanja humora rijetka su, osobito ona koja se tiču evolucije humora. Sama sposobnost percipiranja humora čini se instinktivnom, što ukazuje na to da su u njenoj podlozi geni. Jesu li oni u čovjeku slučajno? Ili su rezultat evolucijskih pritisaka? Jesu li u evolucijskoj prošlosti čovjeka preživljavali oni duhoviti? I zašto?

Može li se humor definirati?

Iako je to često težak zadatak, svako znanstveno razmatranje zahtijeva definiciju barem središnje teme: humor je složena kognitivna funkcija koja često (ali ne nužno) dovodi do smijeha. Da bi uopće bio dobar kandidat za adaptaciju nastalu evolucijskim procesom, humor mora imati najmanje 20 000 godina staža (smatra se da je to minimalni period u kojem može nastati adaptacija uzevši u obzir brzinu reprodukcije kod ljudi). Čini se da humor ispunjava ovaj uvjet – star je najmanje 35 000 godina. On je, naime, prisutan i kod australskih Aboridžina koji su genetski izolirani najmanje 35 000 godina.

No, ima li još nekih naznaka da je humor adaptacija osim njegove starosti? Vjerojatno je najbolji pokazatelj njegova visoka cijena u evolucijskom smislu – osim što troši vrijeme i energiju može privući pažnju predatora. A to je rizik kojem se nitko ne bi izlagao bez jako dobrog razloga.

PREŽIVLJAVANJE DUHOVITIH

Humor je, kao što je ranije navedeno, univerzalan. Svi ljudi imaju kapacitet za percipiranje i reagiranje na humor smješkanjem ili smijanjem (osim u slučajevima psihičke ili neurološke bolesti). Zapravo, spontani smijeh jedna je od prvih vokalizacija kod ljudske novorođenčadi, između jednog i šest mjeseci starosti. Takve reakcije prisutne su i kod djece rođene bez vida i sluha, što vjerojatno znači da nisu naučene , već da su rezultat djelovanja „genetske mašinerije“.

Djeca sudjeluju u humorističnim aktivnostima već sa šest mjeseci (različite igre). Sve ovo navodi na zaključak da ljudi imaju genetsku predispoziciju za stvaranje i percipiranje humora. Međutim, to ne znači da je humor nastao kao rezultat prirodne selekcije, odnosno da su iz nekog razloga pojedinci s boljim smislom za humor češće preživljavali u usporedbi s onima manje duhovitima.

Ipak, jedan prijedlog nastao je na temelju Darwinova zapažanja da su područja najosjetljivija na škakljanje (vrat, abdomen i tabani) istovremeno najranjivija područja za napad predatora. Koestler (1964) je zato nazvao škakljanje „lažnim napadom“ što ga čini evolucijski adaptivnim: igre škakljanja na taj način služe kao vježbe obrane jer izazivaju optimalnu razinu pobuđenosti.

HUMOR KAO AFRODIZIJAK

Zamislite dvije osobe suprotnog spola koje su jednake u (gotovo) svemu. Nazovimo ih Osoba 1 i Osoba 2. Osobu 1 ste doživjeli kao iznimno duhovitu. U kratkoj komunikaciji koju ste imali, nekoliko puta Vas je uspjela nasmijati. Međutim, čini Vam se da Vaše šale nisu imale „dobar prijem“ kod Osobe 1. Za razliku od nje, Osoba 2 imala je nekoliko pokušaja da Vas nasmije, što joj baš i nije pošlo za rukom. S druge strane, Vaše šale su ju jako zabavljale. S kojom osobom biste radije otišli na spoj: s Osobom 1 ili Osobom 2?

Ako ste muškarac, vrlo je vjerojatno da ste odabrali Osobu 2, a ako ste žena, Osobu 1. Naime, upravo je takve rezultate dobila grupa autora (Bressler, Martin i Balshine, 2006) koja razmatra humor iz perspektive seksualne selekcije.
Prema Darwinovoj teoriji seksualne selekcije, jedan je spol (obično ženke) uvijek izbirljiviji kada se radi o seksualnim partnerima. Naime, ženke obično više ulažu u potomstvo što ograničava njihov broj. Žene, dakle, svojom izbirljivošću nastoje osigurati kvalitetan genetski materijal za svoje potomke koji će im olakšati preživljavanje. Ovaj fenomen rezultira natjecanjem manje izbirljivog spola za pažnju onog izbirljivijeg.

Teorija seksualne selekcije uspijeva objasniti mnoge naizgled neobjašnjive ljudske karakteristike. Miller (2007) je tako objasnio sposobnosti poput jezika, kreativnosti i umjetnosti. On smatra da su te naizgled beskorisne vještine pokazatelji drugih korisnih crta poput inteligencije i mentalnog zdravlja, kao i genetske kvalitete pojedinca te da su upravo zbog toga privlačne. Naime, takve su sposobnosti metabolički skupe – zahtijevaju puno energije, vremena, teške su za održavanje i što je važno, nije ih lako lažirati. One su pouzdani znakovi da je njihov vlasnik dobar potencijalni partner.

Jedna od takvih sposobnosti prema Milleru je i humor. Uistinu, neka istraživanja pokazuju da su pojedinci sa dobrim smislom za humor inteligentniji i kreativniji. Također, veća produkcija humora uglavnom podrazumijeva i veći broj partnera. U istraživanju Millera i Caruthersa (2003) žene su muškarce opisane kao vrlo humoristične ocijenile kao socijalno osjetljive, prilagodljive, društvene, uzbudljive, sretne, inteligentne, drage, visoke, zdrave i muževne. Čini se da su žene koristile sposobnost produkcije humora kao znak za mnoge druge poželjne osobine.

Doživljavaju li muškarci i žene humor jednako?

Iako i muškarci i žene izjavljuju da im je smisao za humor jako važan kod partnera, čini se da za dva spola to ne znači isto. Prema teoriji seksualne selekcije, žene će više privlačiti sposobnost muškarca da proizvede humor, jer će to značiti da imaju posla s genetski kvalitetnim pojedincem. Muškarcima će produkcija humora kod žena biti manje bitna. Naime, koliko je muškarac reproduktivno uspješan (što je definirano brojem potomaka koji i sami dožive reproduktivnu zrelost) djelomično je ograničeno pristupom ženama. Zato će muškarcima biti važnije reakcije žena na njihove šale, jer će im signalizirati da su zainteresirane za njih kao potencijalne partnere.

Rezultati istraživanja idu u prilog ovim pretpostavkama. Prvo, muškarci imaju više rezultate na mjerama produkcije humora, što može odražavati nesvjesno ulaganje većeg truda u pronalaženje partnerice. Drugo, i muškarci i žene visoko vrednuju kada suprotni spol pozitivno reagira na njihov smisao za humor, dok je produkcija humora bitna samo ženama (Bressler, Martin i Balshine, 2006).

Nadalje, jedna grupa znanstvenika (Azim, Mobbs, Booil, Menon i Reiss, 2005) snimala je funkcionalnom magnetskom rezonancom mozgove žena i muškaraca dok su ocjenjivali duhovitost crtanih filmova. Prema razini aktivacije određenih dijelova mozga, zaključili su da žene imaju puno osjetljiviji sustav za reagiranje na humoristične podražaje – analiziraju ih brže i na dubljoj razini, a kada im je nešto uistinu duhovito, doživljavaju veću ugodu od muškaraca.

Ovi rezultati u skladu su s teorijom seksualne selekcije. I konačno, žene u plodnoj fazi ovulacijskog ciklusa osjećale su veću privlačnost prema duhovitim muškarcima za kratkoročne odnose. Žene u stabilnim vezama čiji su partneri bili duhoviti bile su zadovoljnije vezom, predviđale su da će te veze duže trajati te su očekivale zajedničke potomke. Dakle, sposobnost produkcije humora kod muškaraca služi i kao indikator dobrih gena pri privlačenju žena za kratkoročne odnose, ali i za zadržavanje žena u dugoročnim vezama (Kaufman, Bromley i Miller, 2008).

PUT OD TIMARENJA DO RAZGOVORA

Još je jedna zanimljiva teorija o evoluciji humora. Naime, smijeh u ljudi i timarenje kod primata uzrokuju otpuštanje tzv. endogenih opijata – kemijskih spojeva koje proizvodi ljudsko tijelo a koji izazivaju osjećaj ugode. Barrett, Dunbar i Lycett pretpostavili su da je ugoda povezana sa humorom s vremenom zamijenila onu povezanu s timarenjem u primata. Ovo je dio šire teorije prema kojoj je jezik kod ljudi s vremenom zamijenio timarenje kao osnovna metoda emocionalnog i socijalnog povezivanja. Oni smatraju da je humor i smijeh povezan s njim omogućio taj prijelaz i evoluciju jezika jer je ugoda kao rezultat humora postala povezana s razgovorom.

ZAKLJUČAK

Iako neizostavan sastojak ljudske svakodnevice, humor tek postaje središtem interesa znanstvenih istraživanja. Zasad je teorija evolucije humora putem seksualne selekcije najrazrađenija i ima najviše potpore iz rezultata istraživanja. Je li smisao za humor uistinu dio ljudske prirode jer je povezan s genetskom kvalitetom? Ovo je pitanje koje će još pričekati na konačan odgovor…

Autor: Nermina Mehić
Izvor: Istraži Me

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s