Nikola Tesla i zodijakalna svjetlost

Os Uma

Nikoli Tesli pripisuju svakakva dostignuća kako ona koja je ostvario tako i ona koja nije. „Alternativci“ mu često podmeću čak i nadnaravne moći ili pak vanzemaljsko porijeklo. Vizionar koji je svojim radom osigurao „besmrtnost“ u ovom našem slučaju ipak je posredni krivac za nešto što smo izgubili na našem nebu: Zodijakalnu svjetlost.

U vrijeme naših djedova i baka, prije doba elektrifikacije, a naročito prije eskaliranja svjetlosnog zagađenja krajem veljače i početkom ožujka naši su stariji svjedočili pojavi „lažne zore“ odnosno „lažnog sumraka“. Radi se zapravo o golim okom vidljivom odsjaju Sunčeve svjetlosti od mnogobrojnih čestica međuplanetarne materije, veličine od nekoliko mikrona pa do mikro-asteroida promjera jednog metra, koji orbitiraju oko Sunca u ravnini ekliptike, ravnine kojom se oko naše zvijezde kreću i svi planeti. Kako se zviježđa zodijaka prividno nalaze u istoj ravnini, to je po njima ova pojava dobila naziv – zodijakalna svjetlost.

zodijakalna-svjetlost

Pojava je nalikovala početku jutarnjeg svitanja prije nego se ono stvarno događalo, odnosno sumraku nakon pravog sumraka. Nebo je nad istočnim odnosno zapadnim horizontom zbog zodijakalne svjetlosti bilo osvjetljeno. Iz naših je krajeva zodijakalnu svjetlost zbog njenog pozicioniranja na nebu najlakše zapaziti krajem veljače i početkom ožujka, te u jesen sredinom listopada, kada je ravnina ekliptike najokomitije položena u odnosu na horizont. Tada je ona najsjajnija i moguće ju je uočiti i golim okom na nebu.

Opažanje zodijakalne svjetlosti traži od opažača da bude na veoma tamnom području bez svjetlosnog zagađenja te da tijekom desetak minuta akomodira oči na potpuni mrak. Vrijeme u kojem je moguće opaziti zodijakalnu svjetlost je sat ili dva prije izlaska Sunca nad istočnim horizontom, odnosno sat/dva nakon zalaska Sunca na zapadu. Ono što ćete vidjeti je blijedi, 15° širok svjetlosni pojas koji se proteže ekliptikom do visine oko 50° iznad horizonta.

Zodijakalnu svjetlost ne možete zamijeniti za Mliječni put koji se sada proteže visoko na nebu prolazeći preko zenita do druge strane horizonta. Jedino treba pripaziti da se neki od izvora svjetlosnog zagađenja u daljini krivo ne “prepozna” kao svjetlost zodijaka.

Prvi pisani dokumenti o opažanju zodijakalne svjetlosti potječu od Perzijskog astronoma i matematičara Omara Khayyama, a njezinu prirodu objasnio je talijanski znanstvenik Giovanni D. Cassini 1683. godine.

Autor: Marino Tumpić
Izvor: Astronomski Magazin

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s