Vezanje stopala – tisućljetna kineska tradicija

Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Vezanje stopala je drevni kineski običaj čvrstog i bolnog vezivanja stopala mladih djevojaka. Pretpostavlja se da je to praksa nastala među dvorskim plesačima tijekom 10. i 11. stoljeća, a koja se kasnije brzo proširila i postala statusni i simbol ljepote jer su se stopala promijenjena vezanjem nazivala – lotosovim stopalima.

Smatra se da je osoba koja je pokrenula trend vezanja stopala bila dvorska plesačica imena Yao Niang koja je svoja stopala vezivanjem oblikovala u oblik mladog mjeseca. Njezin ples na zlatnom lotosu ukrašenom vrpcama i dragim kamenjem je u 10. stoljeću oduševio cara Li Yua, a hod koji je nastao kao posljedica takvog oblikovanja stopala je uzrokovao oslanjanje na mišiće bedara i stražnjice što se od samog početka smatralo vrlo erotičnim pa se praksa vrlo brzo proširila i među gornjim staležom zbog čega je to postao običaj među elitom.

Lotosovo stopalo kao vrlo erotičan dio ženskog tijela

U priručniku o seksu dinastije Qing navodi se 48 različitih načina igranja s takvim stopalima dok se na slikovnim prikazima na kojima su bile prikazivane genitalije nikad nisu prikazivala i stopala jer ih se smatralo najintimnijim dijelom ženskog tijela. Štoviše, neki su muškarci smatrali da je miris vezanih stopala izuzetno privlačan dok su drugi vjerovali da će vezivanje stopala uzrokovati i nastanak dodatnih slojeva u vagini zbog čega će bedra postati senzualnija, a vagina uža. Ovo su jedni od glavnih razloga zbog kojih se običaj vezanja stopala toliko dugo zadržao u toj zemlji.

Maleno stopalo u Kini se može usporediti s uskim strukom u viktorijanskoj Engleskoj, a koji je tada predstavljao visinu ženine otmjenosti – uži struk, otmjenija dama. Kad je kineska praksa u pitanju, ona je u obiteljima u kojima je bilo udavača predstavljala oblik valute i sredstva za uspinjanje na društvenoj ljestvici. Najpoželjnije udavače su imale stopala duljine 7 cm, poznata kao zlatna lotosova stopala. Ugledno je bilo imati i stopala od 8 cm koja su se nazivala srebrnim lotosovim stopalima, no sva ona koja su bila dulja od toga su se odbacivala kao „željezni lotosi“.

Praksa vezanja stopala bi započinjala još u dječjoj dobi od 5 ili 6 godina. Stopala bi se prvo uranjala u vrelu vodu, a nokti bi se rezali na vrlo kratku dužinu. Stopala bi se nakon toga masirala i mazala uljem nakon čega bi se lomili svi prsti nogu osim palca. Tako pripremljena stopala su se ravno i u obliku trokuta vezala oko podloge čime bi se stvorio luk. Povoji bi se uklanjali svaka dva dana kako bi se omogućio protok krvi i spriječile infekcije.

Ako bi se javio „višak mesa“, njega bi se odrezalo ili bi se potaknulo gnjiljenje. Djevojke su u međuvremenu morale svakog dana hodati kilometrima da bi ubrzale lomljenje lukova na stopalima. Vezanje bi s vremenom postajalo sve čvršće, a cipele sve manje dok bi peta i luk srastali. Proces je obično trajao oko dvije godine, a njime bi se postigao oblik koji je obično trajao cijeli život, a kojeg se moglo i povratiti no uz jednaku bol i duljinu trajanja postupka.

Vezivanje stopala, koje je nastalo kao modni impuls, postalo je obilježje dinastije Han, nakon što su Mongoli 1279. napali Kinu. Činjenica da je to bio trend prakticiran samo u Kini ovoj je praksi dala etnički značaj. U 17. stoljeću su se javili pokušaji zabranjivanja i to ponajviše zbog simbolike koju je vezivanje stopala nosilo, no za Kineze je ta praksa predstavljala dokaz o kulturološkoj nadmoći u odnosu na neotesane divljake koji su tada vladali njihovom zemljom.

Povjesničarka Dorothy Ko navodi da je vezanje stopala bilo i izraz konfučijanskih ideala o uljudnosti i kulturi u smislu ispravne odjeće ili ukrasa na tijelu, pa se praksa vezanja stopala smatrala neophodnim dijelom ženstvenosti i civiliziranog društva. Dapače, vezanje stopala se u kineskoj enciklopediji opisivalo kao oblik uljepšavanja tijela, a rijetko kao oblik sakaćenja. Primjerice, svezak iz 1591. vezanje stopala smješta u odjeljak naziva „Žensko ukrašavanje“ koji uključuje bušenje ušiju, nanošenje pudera i frizure.

Istina je, bez obzira na neukus, da je vezanje stopala bio običaj kojeg su prakticirale žene. Iako je u današnjoj Kini sada u potpunosti odbačeno, tvornica obuće za takva stopala je zatvorena tek 1999. godine.

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s