Duhovno povezivanje s čudesnim životom u nastajanju

Os Uma
Autor: Irena Dujmušić

U životu vjerojatno ne postoji jača veza od one između majke i djeteta, koja započinje gotovo od samog začeća. Jasno je da se s drugim osobama također možemo povezati na razne načine, intelektualno, emotivno ili duhovno, no najčudesnije se povezivanje događa upravo u trudnoći, s još nerođenim djetetom.

Kada majka kaže da osjeća svoje dijete, ona ne misli samo na težinu koju osjeća u trbuhu ili na djetetove pokrete, nego na neopisivu povezanost koja nadmašuje bilo koju drugu vezu između dva bića. Razmislimo li samo o pojmu “majčinska intuicija”, koji se često smatra neobjašnjivim, shvatit ćemo da se ne radi ni o kakvom čudu već o dubokoj duhovnoj povezanosti između majke i djeteta koje započinje još prije rođenja. Postoji jako puno primjera koji potvrđuju ovu tezu, a jedan od njih zorno ilustrira snagu ove duhovne povezanosti. Jedna je trudnica u 38. tjednu trudnoće sanjala vrlo mučan san, o tome kako se njena beba guši i ne dobiva dovoljno zraka, a ona iz nekih neshvatljivih razloga ne može doprijeti do djeteta. San je bio toliko zastrašujući da se probudila u suzama, sva izvan sebe. Nastojeći se smiriti, legla je mirno i počela osluškivati bebine pokrete, povremeno ih provocirajući. Nakon što pola sata nije osjetila niti jedan pokret, konzultirala se s liječnicima koji su je odmah uputili na snimanje otkucaja bebinog srca. Otkrili su da je majka u trudovima, a da beba ima smanjen broj otkucaja srca čiji se broj sa svakim trudom smanjivao, te da posteljica ne dobiva dovoljno kisika pa je trudnica upućena na hitan carski rez. Nakon poroda su otkrili uzrok – na pupčanoj je vrpci postojao čvor, koji se sa svakim trudom zatezao, čime se zaustavljao dotok vitalnih tvari do djeteta. Beba je porođena u dobrom stanju, a liječnici su rekli da im je drago što je sanjala taj san, jer je to vjerojatno spasilo spasio bebin život.

Enigma novog života

Ljudski je organizam za znanstvenike još uvijek enigma, tako da ne čudi što su razvijali sasvim čudne teorije koje su se srećom, s vremenom, pokazale netočnima. Primjerice, ideja da nerođeno dijete u utrobi doživljava osjećaje, upija i obrađuje podražaja iz okoline, je relativno nova. Do ranih 1950-ih se smatralo da bebe u utrobi ne doživljavaju bol i da je nemoguće da osjećaju ili primaju osjetilne informacije. Posteljica se smatrala preprekom između majke i djeteta sve dok se nisu otkrili razarajući učinci lijeka protiv mučnine, talidomida. Tek je tada u društvenu svijest počelo prodirati da bebe u utrobi zaista osjećaju. Daljnji poticaj istraživanja prenatalnog života dao je psiholog Dr. Arthur Janov, čiji se profesionalni život promijenio jednog dana 1967. godine kada je otkrio takozvani “primalni krik”, tijekom jednog tretmana kada je čuo jeziv vrisak iz dubine duše kod mladića koji je bio na terapiji. Nakon ovog zapanjujućeg iskustva, nastavio je promatrati i bilježiti iskustva pacijenta te začeo danas poznatu i priznatu primalnu terapiju, koja se temelji na oslobađanju potisnute akumulirane boli u trenutku traume rođenja i u ranom djetinjstvu. U svojoj prvoj knjizi “Primalni krik” opisao je regresivna iskustva mnogih klijenata, a koja su im se dogodila u djetinjstvu, pa čak i pri rođenju. Iako su tada mnogi njegovi kolege kritizirali i odbacivali njegov rad i teoriju, upravo je to stvorilo interes za daljnja istraživanja o prenatalnom životu.

Ironično, ono što se činilo da su novootkrivene znanstvene spoznaje, poznavali su drevni narodi, a čak su to detaljno opisali u svojim spisima. Na primjer, drevna tibetanska budistička medicina poznaje suptilne duhovne elemente, kao i fizičke elemente koji su potrebni za začeće, pa je tako zapisano da roditelji trebaju biti u dobroj duhovnoj, fizičkoj i psihičkoj formi. Poznato je i da se bebe njeguju preko placente, putem pupkovine, a osim fizičke strane, posebna se pažnja posvećuje duhovnoj praksi, svakodnevnim ritualima i molitvama. Majka brine na ovaj način sama o sebi, no sudjeluju i svi članovi zajednice pokazujući brigu, ljubav i poštovanje, što pomaže da bude spokojna i da svojem djetetu osigura povoljan duhovni i psihofizički razvoj. Posebna se pažnja posvećivala i snovima, žene su često sanjale svoje bebe prije samog začeća i u snovima su ih toplo dočekivale. U nekim indijanskim kulturama, djeca se doslovno smatraju svetima. Među pripadnicima plemena Siouxa, riječ za djecu je “wakanyeja”, od riječi “wakan”, što znači sveto. To znači da su uvjereni da djeca, prije dolaska na zemlju, dok su još duše, promatraju buduće potencijalne roditelje i biraju one koji im najviše odgovaraju. Stoga su se roditelji osjećali blagoslovljenima dobiti to duhovno, sveto biće u svojim životima. Nakon rođenja, dijete su poštivali i tretirali smatrajući ga sposobnim shvatiti najvažniji dio života života – njegovu duhovnu prirodu te su odrastali okruženi posebnom ljubavlju.

Ovaj dio vjerovanja, da budući životi u obliku duše biraju buduće mjesto rođenja poznat je koncept iz Bardo Thodola – tibetanske knjige mrtvih, koji uči da postoji više Bardo stanja svijesti, od kojih je posljednje stanje svijesti novog rođenja. Iako je cilj izaći iz ciklusa Samsare, odnosno doživjeti prosvjetljenje nakon smrti, one duše koje to ne uspiju doživljavat će vizije sjedinjenja muškarca i žene, što će ga privlačiti da uđe u maternicu, za ponovno rođenje. One duše koje se tome ne odupru, dobit će priliku da odaberu tijelo, bilo koje vrste postojanja, ako se vrata maternice nisu zatvorila. Javljat će se znaci i odlike mjesta rođenja, jer sada posjeduju nadnaravnu moć predznanja.

Od davnina postoji žestoka rasprava o tome kada započinje život u utrobi, od začeća ili kasnije, a na ovo pitanje ne postoji jedinstveni odgovor, jer on ovisi i o tome što tko smatra životom. Pitanje je zapravo i banalno, jer naravno, čin uspješnog začeća znači da se počeo razvijati jedan novi život. Pravo je pitanje zapravo kada beba u utrobi razvija svijest, a posebno, ako vjerujemo u koncept duše, kada ona ulazi u tijelo. Mnoge tradicije smatraju da se to događa onda kada majka osjeti bebine pokrete, što se kod većine žena događa iza 16. tjedna trudnoće. Bez obzira na različita uvjerenja, postoji jedna vrlo značajna znanstvena činjenica, a to je da se epifiza, odnosno “treće oko” formira u fetusu između sedmog i devetog tjedna trudnoće. Osim što je ona zadužena za stvaranje melatonina, postoji teorija koju je razvio dr. Rick Strassman koji navodi da ona stvara i dimetiltriptamin (DMT), takozvanu duhovnu molekulu koja se proizvodi u stanjima intezivnog stresa poput smrti, iskustva bliske smrti, jakih bolova, ali i rođenja. U svojoj teoriji oni ide i dalje te navodi da se DMT javlja u fetusu na 49. dan njegovog razvoja. Prema dostupnim znanstvenim radovima, vidljivo je da se zaista negdje u to doba epifiza stvara, ali to područje još uvijek nije dovoljno istraženo. Vraćajući se na tibetansku knjigu mrtvih, možemo saznati da duša prolazi kroz 49-dnevno duhovno putovanje prema ponovnom rađanju pa se javlja pretpostavka o međusobnoj povezanosti jednog s drugim, odnosno o tezi kada duh ili duša ulazi u tijelo. Zapadnom je svijetu pojam reinkarnacije teže razumjeti, no ove informacije koje dolaze i iz budizma i zapadnjačkih znanstvenih istraživanja nude potencijal za daljnja istraživanja. Za one koji vjeruju, ali i one koji tek naslućuju, možda je dobro o ovom sinkronicitetu više razmisliti, uostalom, ništa ne košta da buduće majke u sedmom tjednu trudnoće malo više osluškuju, budu otvorenijeg uma, te provode vrijeme i u meditaciji ili molitvi. Dobro je voditi i dnevnik, te svakodnevno posvećivati posebnu pažnju neobičnim slučajnostima ili snovima, što se kasnije može interpretirati. Meditativnu ili neku drugu praksu se može iskoristiti za fokusiranje na dijete i okruživanje s ljubavlju kakvu samo majka može pružiti.

Druga stvar u vezi DMT-a je čisto teorijska i temelji se na našem razumijevanju autohtone šamanske prakse i svetih biljaka. Ako razumijemo da je porođaj, naravno, stresan i bolan proces, kako za majku tako i za dijete, možemo pretpostaviti da se tada otpušta DMT, istovremeno kod oboje. Mnoge majke će reći kako se jednog dijela porođaja, onog najtežeg, zapravo ne sjećaju, a neke prijavljuju i da su doživjele vantjelesna iskustva. Moguće je da je to vrijeme kada se DMT otpušta iz epifize u krvotok. Ukoliko se ovo događa i kod bebe tijekom tog dijela porođaja, dolazimo do još jedne pretpostavke, a to je da se tada uspostavlja jaka veza između majke i djeteta. Autohtoni šamani često ističu da pod utjecajem biljnih tvari koje sadrže DMT oni putuju središtem svijeta, axis mundi, odnosno prema većini duhovnih tradicija mjestom gdje se sastaju nebo i zemlja, pakao i raj što se opisuje kao ženska energija. To se također opisuje kao pupčana vrpca koja vidljivom svijetu pruža duhovnu hranu. Kada se sve poveže, teorijski je moguće da uz pomoć DMT-a majka putuje središtem svijeta kako bi se povezala sa svojim nerođenim djetetom i duhom ženske energije.

Povezivanje s nerođenim djetetom na duhovnoj razini

Brojna istraživanja koja se podudaraju s drevnim tradicionalnim vjerovanjima samo potvrđuju da je trudnoća jedan vid osiguravanja fizičkog, psihičkog, emocionalnog i duhovnog zdravlja buduće osobe. Većina sada zna koliko su bebe u utrobi podložne utjecajima i shvaćeno je da je osim onoga što majka jede i koliko uredno živi važno i koliko će se duhovno povezati sa svojim djetetom. Povezivanje s još nerođenim djetetom se ne događa prema nekoj formuli, jer svatko od nas u sebi nosi određeni teret života koji je proživio do tada, prati nas povijest, lijepa, ali i tužna sjećanja. Tako zaista postoje i majke koje će se rijetko kome potužiti, plašeći se da će biti neshvaćene, kako trudnoću doživljavaju drugačije od uobičajenog, te im se čini da u sebi nose neki strani život, čitav im je taj pojam povezivanja potpuno stran. Većinom se to događa onima koji su imali teško djetinjstvo i koji se sami nisu mogli povezati sa svojim roditeljima. No, to nije prepreka da se svaka buduća majka ne pokuša povezati sa svojim djetetom, koristeći neke od raznih tehnika:

Slušanje glazbe
U današnje moderno doba, gdje su mnogi preopterećeni obavezama i pate od kroničnog umora i stresa, važno je da se trudnica što je više moguće izolira od tih štetnih utjecaja te da povremeno obavi jednostavno čišćenje od negativnih podražaja kako bi se smanjio utjecaj na bebu. Jedan jednostavan način je i slušanje glazbe koja opušta. Nekome će to biti ambijentalna, nekome klasična, a nekome rock glazba, no bitno je pratiti reakciju djeteta kako bi se uskladili glazbeni ukusi i kako bi se oboje opustilo. Ovo potvrđuju i klinički nalazi koji su pokazali kako beba u utrobi reagira na vanjske podražaje svojim ritmom otkucaja srca, no i bez posebnih uređaja svaka majka može doći do povezanosti sa svojim djetetom kroz glazbu. Potrebno je samo provesti malo ispitivanje slušajući razne stilove glazbe pri čemu treba bilježiti kakve su bebine reakcije, ali i vlastite, nakon čega će biti lako znati što ih zajedno opušta.

Usporavanje

U životu nam je svima potrebno da nekada “stanemo na loptu”, da jednostavno usporimo. Ovo je posebno važno kod trudnica zbog razvoja ranih fetalnih stanica u mozgu. Kroničan stres, pogotovo kod trudnica koje rade, dovodi do povećanja razina kortizola koji i te kako šteti djetetu. Također, hiperaktivnost u trudnoći je često paravan za tjeskobu te usporavanje dobro dođe za sagledavanje pravih razloga napetosti.

Kontakt očima i dodiri

U životnoj jurnjavi zaboravljamo iskonsko uspostavljanje kontakta, koje je najlakše i najbolje učiniti jednostavnim gledanjem u oči ili zagrljajima. Ovo pomaže u oslobađanju oksitocina, što će pak pomoći u rješavanju problema, povezivanju s drugima i djetetom, prepoznavanju te prihvaćanju podrške i utjehe.

Osluškivanje želja

Majka i dijete dijele jedno zajedničko biće pa u trudnoći često dolazi do paradoksa, kada majke u čudna doba dana i noći budu budne ili gladne ili pak željne nečega što nije tada uobičajeno. Kao i uvijek, dobro je slušati svoje tijelo, u ovom slučaju određeni dio – svoje dijete. Ono većinom diktira kada se spava, jede, vježba, pleše ili nešto drugo stoga je dobro, ukoliko je to moguće, slušati i obratiti pažnju na ono što mu je u određenom trenutku potrebno.

Iscjeljivanje duše

Hormonalne i psihičke promjene su sasvim uobičajena i normalna pojava te je dobro dati sebi oduška ili potražiti pomoć drugih ako je to potrebno. Potiskivanje osjećaja dovodi do brojnih problema koji nikako ne pogoduju povezivanju s djetetom niti njegovom psihofizičkom razvoju.

Energetsko povezivanje

Meditacija ili bilo kakva iscjeljujuća tehnika pomaže u povezivanju i darivanju dobrobiti, a u obzir ne dolaze samo majčine radnje već su dobrodošle i od partnera ili bilo koje osobe koja je emotivno povezana s djetetom. Čak i obično pričanje priča, ako se provodi s namjerom i vjerom, pomaže.

Trudnoća se ne naziva uzalud drugim stanjem, jer to zaista jest. Brojne su promjene koje će doživjeti jedna obitelj zbog dolaska djeteta, a posebno majka, koja u svojoj nutrini nosi jedan mali čudesni život. Dijete koje dolazi je još u utrobi svjesno, to je činjenica koja se olako zaboravlja i preko koje se prelazi kao da se ne radi o pravom blagoslovu stvaranja novog života. Savršenstvo tog života, tog malog božanstva koje dolazi na svijet možda je najbolje objasnio Osho:

“Pravo lice svakog djeteta – je lice Boga. Naravno, moj Bog nije ni Kršćanin, ni Hindu, ni Židov. Moj Bog nije čak ni biće, to je samo prisustvo. To skoro nije ni cvijet, nego samo aroma. Možete ga osjetiti, ali ga ne možete uhvatiti. Možete biti zahvaćeni njime, ali ga ne možete posjedovati… Kada kažem da je prirodno lice djeteta lice Boga, ja imam u vidu, da je Bog sinonim života, sinonim postojanja. Svega što postoji – svega božanskog i svetog…

Kada pogledate lica djece kada tek stignu, od samog izvora života, vidjet ćete određeno prisustvo, koje nema ime – bezimeno, neodredivo. Dijete je živo. Ne možete odrediti njegovu živost, ali ona je prisutna, možete je osjetiti. Ona je također ovdje, ako niste slijepi, ne možete je ne vidjeti. Ona je svježa. Možete udisati svježinu u blizini djeteta….

Ljubav i poštovanje mogu im puno pomoći da bolje razumiju svijet, mogu im pomoći da budu budniji, svjesniji, pažljiviji – jer život je dragocjen, to je dar postojanja, i ne smijemo ga uzaludno izgubiti. U trenutku smrti, trebamo imati pravo reći da napuštamo svijet bolji, ljepši, milostiviji. Ali ovo je moguće samo ako napuštamo svijet sa svojim pravim licem, s tim istim licem s kojim smo i ušli u njega.”

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s