Tjelesni i duhovni značaj žudnje za hranom

Os Uma
Autor: Irena Dujmušić

Žudnja za hranom je nešto što svakodnevno doživljavamo, no većinom tome ne pridajemo gotovo nikakvu pažnju. Kada bismo te želje prihvatili kao signale složene komunikacije između tijela, uma i duha, a ne kao nešto što trebamo zanemariti, shvatili bi da se radi o korisnom i moćnom alatu za poboljšanje zdravlja.

Poanta je u umijeću tumačenja poruka, na čemu treba raditi budući da je većina nas od djetinjstva navikla zanemarivati te signale. Učili su nas primjerice da je glavobolja samo znak da trebamo popiti tabletu, a nitko nas nije učio da razmislimo o tome što dovodi do nje – kriva prehrana, dehidracija ili nešto treće. Nisu nas učili da prepoznajemo poruke našeg tijela niti da razmišljamo o njima. No ono što nas spašava je činjenica da su signali uvijek prisutni, oni nisu nestali našim dugogodišnjim ignoriranjem, i nikada nije kasno da ih počnemo osluškivati.

Liječenje jaza između tijela i uma predstavlja izazov, ali to nije neizvedivo, pogotovo što postoji jako puno informacija koje će nam pomoći da shvatimo razloge naše žudnje za određenom hranom na fizičkoj razini. Na primjer, danima žudimo i jedemo puno naranča ili mandarina. Razlog je očigledan – nedostaje nam vitamina C. Kada panično tražimo špinat, blitvu ili kelj, tada tijelo primjerice traži željezo, ali i vitamin K koji je neophodan za zdrave kosti. Koju god da hranu poželimo, iza te želje stoji čvrsti razlog – tijelo nalazi načina da dobije ono što mu u tom trenutku najviše treba.

Duhovni aspekti naše žudnje za hranom mogu također predstavljati veliki izazov, točnije još veći, no ništa nije nemoguće. Kada uzmemo u obzir duhovnu poruku u našem fizičkom iskustvu, želje za hranom neće uvijek biti onakve kakvima se čine. Trebat ćemo naučiti razlikovati žudnje koje se javljaju kao jasna poruka što tijelu treba od onih koje se javljaju kao reakcija kada smo ranjivi ili kada udovoljavamo svojim prehrambenim navikama koje nam ne idu u korist. U ovo pripadaju i žudnje za hranom koje su potaknute svojevrsnim ovisničkim reakcijama tijela, kada nam je potreban kemijski poticaj, kao što se to događa kada je riječ o šećeru.

Poznato je da šećer, baš kao i opojne droge, mijenja mozak te se veže za endorfinske receptore koji proizvode euforični efekt. Istraživanja dokazuju da stvara sličan učinak opoidima uzrokujući da tijelo proizvodi više beta endorfina, a ovaj nas neurotransmiter oslobađa od osjećaja beznađa, depresije, izolacije i slabog samopoštovanja dokle god smo pod njegovim djelovanjem, dok prestanak djelovanja uzrokuje ponovnu žudnju za šećerom. Također, konzumacija šećera dovodi do neurokemijskih promjena dopamina u mozgu, a ovi dopaminski udari uzrokuju promjene u ponašanju, ovisnost o šećeru, smanjenu aktivnost receptora koji dovode do sitosti i simptome odvikavanja, a tijekom vremena uzrokuju i niske razine dopamina. Tako se nastavlja ciklus žudnje za šećerom, stoga ta žudnja nije uvjetovana nečime što naš organizam zaista treba za zdravlje već čistom ovisnošću.

Dakle, za razliku od mnogih signala kada ćemo jasno znati zašto žudimo za određenom namirnicom, postoje tri osnovna okusa za kojima se najčešće žudi, čije će raščlanjivanje pomoći u razlučivanju fizičkog, mentalnog i duhovnog značenja te žudnje.

Žudnja za slatkim

Žudnja za slatkim se na fizičkoj razini odnosi zapravo na to da stanice ne dobivaju dovoljno energije. Primjerice, šećer je brz izvor energije i tijelo to zna. No, smanjena stanična proizvodnja energije se može dogoditi i zbog nedostatka minerala neophodnih za pravilno lučenje inzulina. Razine kroma, magnezija i cinka su često niske kod većine ljudi, a podizanje ovih razina može zaista pomoći u smanjivanju želje za šećerom i ostalim ugljikohidratima. Također, pomaže i unos esencijalnih masnih kiselina budući da njihov manjak rezultira greškom u unutarstaničnoj komunikaciji.

Kada se radi o emocionalnoj žudnji za slatkim, ona se često događa kada nismo u mogućnosti obraditi tugu i kada se nadamo da ćemo dobiti malo dobrog raspoloženja s “podizanjem šećera u krvi”. Ovu žudnju možemo analizirati na biokemijskom nivou, koja se odnosi na manjak serotonina – hormona sreće čije se razine smanjuju kada smo tužni, a podiže ga zadovoljstvo zbog slatke hrane. Također možemo razmišljati i o višoj, duhovnoj razini, kada smo doslovno gladni “slatkih” iskustava u životu, što isto tako potiče oslobađanje serotonina. No između fizičke i duhovne razine postoje velike razlike. Na fizičkoj razini, moramo nešto pojesti što će dovesti do rasta energije u stanicama i proizvodnje serotonina, no na duhovnoj se ta žudnja može zadovoljiti bilo kakvim ugodnim životnim iskustvima, kao na primjer toplim kupkama, masažama, boravkom u prirodi ili sličnim. Treba istaknuti i treba zapamtiti da postoji velika razlika između slatkoće koja liječi i slatkoće koja pruža privremenu utjehu.

Žudnja za slanim

Žudnja za slanim često je fizički povezana s bubrezima, nadbubrežnim žlijezdama i ravnotežom vode koju kontroliraju u tijelu. Kada je stres dovoljno dugo prisutan i intenzivan, nadbubrežne žlijezde postaju iscrpljene i smanjuju stvaranje aldosterona, hormona koji pomaže u zadržavanju natrija. Osobe pod velikim razinama stresa će često žudjeti za slanim, u pokušaju da nadopune ono što je izgubljeno. Potpora u obliku bioraspoloživog vitamina B5 ili adaptogenog bilja poput sibirskog ginsenga, bosiljka i drugog, može pomoći u popravku i rebalansu neuroendokrinog sustava i smanjiti žudnju za slanim. Naravno, pomoći će i smanjenje stresa. Također, žudnja za slanim može biti povezana s nedostatkom joda, te će hrana bogata jodom, poput algi, pomoći u vraćanju ravnoteže.

Na duhovnoj razini, prekomjeran i stalan životni stres koji dovodi do adrenalne iscrpljenosti, često je znak otpora “protoku”. Žudnja za soli ukazuje na to da pokušavamo “očvrsnuti” jer smo preopterećeni i u strahu te koristimo sol kao neku vrstu mineralizirane utvrde, smatrajući da je “čvrstoća” ono što nam je potrebno kako bi se nosili s izazovom. Problem je u tome što iako sol može privremeno popraviti ravnotežu vode i pomoći u redukciji stresa, ona ne može pomoći na duge staze, te čvrstoća koju želimo razviti može samo završiti stvaranjem otpora, a ne ozdravljenjem. U korijenu ove žudnje je potencijal da budemo prihvaćeni bez da naša stajališta o životu još više zabarikadiramo ili kontroliramo te da pronađemo snagu u povjerenju i fleksibilnosti, umjesto u građenju još većih zidova oko samih sebe. Žudnja za slanim se može smanjiti utvrđujući naše povjerenje u same sebe i procese vlastitog života, radeći na svjesnosti i prihvaćanju, te jačanju samih sebe fluidnošću, a ne čvrstoćom.

Žudnja za mastima

Žudnja za orašastim plodovima, uljima ili prženom hranom često se odnosi na nedostatak kalcija. Posebice se to odnosi na želju za zasićenim mastima, budući da su one potrebne kao pomoć u održavanju gustoće kostiju i zadržavanju kalcija u tijelu. Također obuhvaća i želju za kvalitetnim esencijalnim masnim kiselinama koje su neophodne za hormonsku ravnotežu i staničnu stabilnost poput ulja boražine ili ulja od raznih sjemenki. Postoji dakako razlika između normalne žudnje za dobrim mastima i proždiranja jednog kilograma bademovog maslaca u tri dana.

Za normalnu apsorpciju masti potrebna je žuč, koja se stvara u jetri. Kada jedemo previše masne hrane, onda opterećujemo jetru što se očituje neugodnim i bolnim osjećajem u gornjem području abdomena. S duhovne strane, jetra je fizičko sjedište naše osobne moći, treća čakra, te se smatra da jedemo ovu tešku hranu jer tek trebamo prihvatiti vlastitu važnost, a imamo i potrebu našu punu snagu zadržati potisnutom pomoću fizičke nelagode. U tom slučaju, naša žudnja dolazi iz našeg ranjenog ega, koji želi produljiti stare boljke i smanjiti osjećaj samopoštovanja.

Prihvaćanje vlastite autentičnosti i važnosti oslobađa našu moć, ali to moramo željeti i zahtijevati. Idući protiv društvenih normi koje kultiviraju nesigurnost, možemo spoznati da smo vrijedni i nevjerojatni ne zato što se uklapamo u određeni okvir, već zato što smo kao autentični pojedinci nužan doprinos cjelini. Kroz bolje razumijevanje samih sebe u mogućnosti smo shvatiti koliko smo zaista izvanredni i koliko možemo doprinijeti svijetu oko nas. To nas oslobađa ograničenja shvaćanja vlastite osobne moći, a time olakšavamo i rad naše jetre.

Prepoznavanjem signala koje nam šalje jedinstvo uma i tijela u mogućnosti smo ostvariti zdravstveni napredak, kako u tjelesnom tako i u duhovnom smislu, što će svakako pridonijeti većoj kvaliteti života. Hrana jest lijek, kao što je tvrdio Hipokrat, samo moramo naučiti osluškivati ono iskonsko u nama.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s