Os Uma
Autor: Irena Dujmušić

Većina ljudi sanja o slobodi, pogotovo u materijalnom smislu. O slobodi od dužničkog ropstva bankama i sličnim institucijama, ali i o slobodi od bezbroj nepotrebnih stvari. Iako živimo u materijalističko-konzumerističkom svijetu, to ne znači da to i želimo. Oni koji su slobodnijeg duha i otvorenijeg uma svakako streme ka neovisnosti od svega, no nisu svi u stanju u potpunosti to doživjeti. Budimo realni, ne može svatko pobjeći na pusti otok, svjetionik ili neku udaljenu farmu gdje će živjeti od kišnice, solarne energije i hrane iz vlastitog uzgoja. To zaista zahtjeva brojna odricanja, no postoje brojni načini kako se može živjeti bez dugova i bez osjećaja da nas materijalne stvari posjeduju, umjesto da mi posjedujemo njih.

Iako nas oduševljavaju samodostatni i održivi objekti za stanovanje, poput Earthshipa, nisu svi spremni odbaciti sve blagodati civilizacije, već bi radije našli neki kompromis. Nisu svi spremni ni živjeti u malim ekološkim zajednicama ili komunama, već bi radije imali nešto svoje što si mogu priuštiti, a ako im takav objekt još pruža i mogućnost putovanja, smanjujući pri tome silne troškove, ali i sam ugljični otisak koji ostavljamo na Zemlji, onda svakako pričamo o projektu “Malenih kuća”.

Širenje pokreta za skromnijim i više održivim životom

Amerikom se ovaj pokret odavno širi, ali i diljem svijeta, a poznat je kao arhitektonski i društveni pokret koji zagovara jednostavan život u malim pokretnim ili nepokretnim kućama. Trenutačno nema definirane definicije o tome što čini malu kuću no općenito se malim domom smatra svaki objekt u kojem se može živjeti, veličine otprilike 40m2 ili manje. Kao pioniri pokreta malenih kuća spominju se Sarah Susanka koja je 1997.g. objavila knjigu “The Not So Big House” i koja je od tada ponovno pobudila interes prema životu u malim kućicama, a raniji idejni začetnici uključuju Lloyda Kahna, autora knjige “Shelter” (1973.) i Lestera Walkera, autor knjige “Tiny Houses” (1987.). Henry David Thoreau i njegova knjiga “Walden” iz 1854.g. navodi se kao najranije nadahnuće za život u malom i u skladu s prirodom. Dalje su mediji učinili svoje i dodatno proširili popularnost malih mobilnih i statičnih domova kroz brojne članke i tv emisije. Mogućnost izgradnje vlastitog doma potaknula je pokret malenih kuća, osobito onih na kotačima. Iako se malene kuće na kotačima često uspoređuju s kamp prikolicama one su izgrađene tako da traju koliko i veći tradicionalni domovi te se pri gradnji koriste tradicionalne tehnike izgradnje kao i materijali. Štoviše, mogu se koristiti i reciklirani materijali čime se dodatno smanjuje ugljični otisak.

Izgradnja malenih kuća jeftinija je i u smislu poreza kao i troškova gradnje, grijanja, održavanja i popravaka. Uz niže troškove života one omogućuju jednostavniji način života i veću povezanost članova jedne obitelji kao i smanjenje ekološkog utjecaja. Tipična veličina malog doma ne prelazi 46 m2, a malena kuća na kotačima obično je veličine od oko 11 m2 ili malo više, radi mogućnosti lakše vuče i oslobađanja od potrebe za građevinskom dozvolom. Jedna od najvećih prepreka izgradnji malenih kuća na kotačima mogu biti poteškoće u pronalaženju mjesta za život budući da razno razna pravila i zakoni mogu zabranjivati “kampiranje” na tuđoj ili vlastitoj zemlji, a izgradnja malenih kuća na temeljima može biti onemogućena propisima o minimalnoj kvadraturi. No, to ne bi trebalo nikoga obeshrabriti jer gdje ima volje ima i načina.

Kada smo već na ovoj izreci, treba napomenuti da postoji još malenih domova u kojima ljudi žive, a da se ne izgrađuju od tradicionalnih materijala. Postoje oni koji će za tu namjenu iskoristiti i prenamijeniti malene brodove, kombije, vrtne kućice pa čak i stare avione. S puno mašte i dobrim planiranjem, vlastiti se dom može napraviti s vrlo malo ulaganja i pretvoriti u sasvim ugodno mjesto za život. Uporaba recikliranih i odbačenih materijala, korištenje solarnih ploča i drugih oblika stvaranja eko energije, uz pomoć prijatelja, osigurat će vrlo male troškove izrade i održavanja prostora. Mogućnosti su zaista ogromne i za početak nam je potrebna samo odvažnost, upornost i dobar plan kako maksimalno i efikasno iskoristiti maleni prostor.

Psihologija života u malom

Maleni domovi su doista zanimljiva pojava jer su doslovce personalizirani prema osobi za koju se izrađuju. Ljudske vrijednosti neke osobe se u takvim domovima zorno reflektiraju, cijeli prostor govori o osobi, njegovom ili njenom stavu prema održivosti i životu općenito. Malene kuće predstavljaju želju za skromnijim životom, za očuvanjem resursa, samodostatnost, ali i dozu avanturizma i nije čudo da se za takav život odlučuju i mladi i stari kao i višečlane obitelji. Oni utječu na emotivno stanje jer omogućavaju zadovoljenje želja bez stresova. Ovo se pogotovo odnosi na mlade ljude koji se žele osamostaliti i koji su prisiljeni da se odmah poslije školovanja uvale u stambene kredite koje će otplaćivati daljnjih 40-tak godina ili će isto toliko godina biti podstanari.

Zdrava psiha i jasne želje su poželjne prilikom odabira malenog doma, te je dobro da se prije same izrade ljudi podrobno informiraju o raznim mogućnostima. Za život u malom čovjek treba biti spreman psihički i fizički, baš kao i astronauti koji se spremaju na dugotrajni boravak u malom, te je nužna odlična suradnja između dizajnera i izvođača radova kako bi se mogli uskladiti želje s mogućnostima malog objekta. Treba uzeti u obzir da će se u takvom domu živjeti jako dugo i on treba biti izvanredno funkcionalan kako se nedostatak kvadrature uopće ne bi osjećao.

Kada bolje razmislimo, život bez gomile namještaja kojeg treba održavati, tone tepiha i zastora, brda posuđa i hrpe odjeće te razno raznih elektroničkih uređaja koji odvlače pažnju, može se itekako dobro živjeti, dapače, lakše i ugodnije, jer će to omogućiti više vremena za nas same, za naše hobije kao i za druženje s obitelji i prijateljima. Projekt malenih kuća zapravo osigurava svojevrstan povratak u prošlost, gdje je postojalo vrijeme za kvalitetna druženja, čitanje knjiga ili putovanja. Kupovina malenog doma osigurava manji trošak i dugoročno više vremena za same sebe, što je nešto za što smo već gotovo izgubili nadu.