Os Uma
Autor: Irena Dujmušić

Na zalasku dugog, vrelog ljeta, svi smo zahvalni na brojnim zdravstvenim dobrobitima izlaganja sunčevim zrakama, no malo tko je bio svjestan nove i vrlo uzbudljive paradigme o prikupljanju energije iz sunca, umjesto iz hrane. Jesu li ljudi doista solarna bića koja svoje stanice napajaju sunčevom energijom, baš kao i biljke, više nije pitanje već odgovor kojeg nam pruža znanstvenik dr. Gerald Pollack, poznat po svojoj teoriji o četvrtom agregatnom stanju vode. Njegovo gledište i laboratorijska istraživanja otvaraju posve nove dimenzije o energiji tijela za ubrzano iscjeljivanje.

Dr. Pollack, profesor biomedicinskog inžinjeringa svoje tvrdnje temelji na dva stajališta. Prvo se temelji na novom obliku vode, H3O2. Dakle, kao što nam je već poznato, voda se ne pojavljuje samo u obliku pare, tekućine i leda već postoji i njen oblik koji se najlakše opisuje kao gel, prepun mikroskopskih kristala, poput snježnih pahuljica, ali koje još nisu smrznute. Ovaj se promjenjivi oblik naziva četvrtim agregatnim stanjem vode odnosno strukturirana voda, a teško ga je locirati jer se često događa na molekularnoj, čak i nanočestičnoj razini. Naše je tijelo prepuno tog elastičnog gela, tekućeg kristalnog oblika vode i ne samo da smo ispunjeni ovim oblikom vode, već je svaka od naših stanica puna sitnih paketića gelirane vode koji su svi međusobno povezani dok su istovremeno svi određeni različitim instrukcijama (DNA) i svrhom (proteini) što sve u konačnici čini staničnu strukturu.

Istraživanja o pružanju prave vrste vode za hidrataciju naših organizama imat će ubrzani utjecaj na naše zdravlje jer je jedna od glavnih implikacija strukturirane vode, odnosno H3O2, učinkovitija hidratacija od H2O, jer se već podudara s vodom unutar naše stanične strukture i time se lakše apsorbira u stanicu. Pored toga, ova nova faza vode ima i drugu sposobnost koja nas vraća na pitanje odakle dolazi naša energija za zdravlje i iscjeljenje. Svi znamo da voda provodi struju, no H3O2 provodi električnu energiju na bržoj, moćnijoj, možda čak kvantnoj razini. U toj fazi voda ima pozitivni i negativni naboj, što zapravo stanicu pretvara u vlastitu bateriju s polaritetima. To znači da su sve naše male stanice spremne primiti i isporučiti energiju. No, što je to okidač ovog paljenja? I gdje se čovjek može priključiti? Hrana je samo skroman postotak tog procesa. Ovdje dolazimo do drugog stajališta, do druge promjene paradigme, a to je da je upravo sunčeva energija okidač za pretvaranje naših stanica u gelirane baterije.

Laboratorijski pokusi dokumentiraju kako svjetlosni valovi, posebice sunčeva svjetlost i infracrvene zrake, kroz kožu dopiru do molekula vode u stanicama i dijele ih na pozitivan i negativan naboj, čime ih pretvara u gelirane baterije. Svjetlošću potaknuta voda transformira se iz H2O u H3O2, odnosno reorganiziranu molekulu koja doslovce postaje visoko nabijen, elektrificiran oblik vode. Putem svjetlosnih valova, sunčeva svjetlost izvodi magiju na molekulama vode, djelujući zapravo kao prva faza fotosinteze, što nam potvrđuje i biologija bilja. Dr. Pollack smatra da priroda nije napustila ovu sjajnu strategiju za proizvodnju i skladištenje energije i ograničila je samo na biljni svijet, već je isto primijenila i kod evolucije životinja. Ono što ovo otkriće čini nevjerojatnim je činjenica da se to dogodilo sasvim slučajno! Jedan student je u njegovom laboratoriju došao do ovog otkrića pomicanjem svjetlosti bliže vodi pod mikroskopom što je rezultiralo odvajanjem vode na pozitivni i negativni naboj. Kako su koristeći više svjetla stvarali i više naboja, provjerili su svoje otkriće i sa strukturiranom vodom, da bi služila kao baterija za paljenje sijalice. I nevjerojatno, svjetlo je upalilo svjetlo, kroz medij posebne faze vode.

Energija koja se stvara unutar stanice prvenstveno se koristi za proteinsko savijanje, čime se odvija signalni proces koji pak omogućava svaku funkciju našeg tijela. Više energije, dakako, omogućava veću učinkovitost. Osim toga, unutar naših stanica ne postoje samo proteini, vođeni energijom vode, već su tamo i mitohondriji, za koje se smatra da su središte za proizvodnju energije u vidu ATP funkcije. Dr. Pollack objašnjava da su mitohondriji savršena konfiguracija ispunjena H3O2 kao još jedna unutarnja baterija smještena unutar stanične baterije. Dakle, ne samo da postoji voda unutar vode, postoje baterije (mitohondriji) unutar baterija (stanica), što označava puno potencijalne energije koja nije dovoljno iskorištena.

Kako bi aktivirali ovu neiskorištenu energiju, dr. Pollack preporuča nešto vrlo jednostavno – ispijanje vode, elementarnu materiju koji aktivira svjetlost, što će nam omogućiti ne samo hidrataciju već i energiju. Osim vode, pomoći će i zeleni sokovi koji su veliki izvor H3O2, jer su biljne stanice već pretvorile H2O u H3O2. Nakon istraživanja na kukurmi i kokosu, koji su pokazali odlične energizirajuće efekte, očekuje se da će daljnja istraživanja pokazati kako i brojna druga hrana sadrži H3O2 vodu, što bi u konačnici značilo: više takve hrane – više energije. Naravno, neophodni su nam i izvori svjetlosti, poput sunčeve svjetlosti ili kada je nema, odličan su izvor i infracrvene zrake koje možemo dobiti primjerice u infracrvenim saunama.

Dakle, odgovor na pitanje “idu” li ljudi na solarni pogon je – da. Mi se doslovno napajamo sunčevom svjetlošću. Osnovni elementi iz prirode, poput vode, Sunca i zraka, za koje smo znali da su nam neophodni pokazali su nam se u svoj svojoj punini. Shvatili smo da je sve ono što smo do sada znali samo djelić većeg znanja do koje tek dolazimo. Srećom da postoje brojne mogućnosti našeg učenja jer će nam to omogućiti bolji napredak u duhovnom i tjelesnom smislu, do potpunog iscjeljenja cjelokupnog bića i čovječanstva.

Tekst je objavljen u magazinu Svjetlost br. 155 i prenosi se uz dozvolu uredništva Telediska