Starlite – zagonetka misteriozne plastike koja je mogla promijeniti svijet

Os Uma
Autor: Irena Dujmušić

Prije više desetljeća izumitelj Maurice Ward proizveo je toplinski otporan materijal koji je mogao odoljeti nevjerojatno snažnim silama. Pitanje je zašto ovaj izum nije promijenio svijet?

Ovaj materijal, koji je opisivan kao čudesan i nevjerojatan, promijenio je pretpostavke o termodinamici i fizici jer je mogao je podnijeti nevjerojatne temperature, čak i vrtoglavih 10 000 stupnjeva Celzija. Izumio ga je Maurice Ward, bivši frizer iz Hartlepoola u Engleskoj, izumitelj nekoliko izuma od kojih je bio najpoznatiji toplinski štit Starlite. Njegov hobi ga je doveo do kupnje ekstrudera, vrstu sustava za proizvodnju plastičnih poprečnih presjeka, kojeg je tijekom 80-tih godina prošlog stoljeća nabavio kod britanske kemijske kompanije ICI, što će kasnije dovesti do izuma materijala Starlite. Naime, 1985. godine dogodila se velika nesreća tijekom polijetanja zrakoplova u Manchesteru, prilikom koje je za svega 40 sekundi smrtno stradalo 55 osoba zbog udisanja dima. Ward je ovaj materijal izumio nakon što je ICI zatražio materijal za Citroënove haube, no taj materijal koji je Ward ekstrudirao nije bio uspješan i ležao je zaboravljen sve do spomenute nesreće koja ga je inspirirala da nešto poduzme. Ward je tada izjavio kako ga je zainteresirala činjenica što su ljudi stradali zbog udisanja toksičnog dima, a ne zbog vatre. Počeo je miješati različite kemijske formulacije otporne na toplinu i netoksičnu plastiku u čemu je bio vrlo produktivan, miješajući i do 20 formulacija dnevno. Naposljetku je izradio formulaciju koja se činila obećavajućom pa je tada upotrijebio kupljeni ekstrruder kojim je dobiveni materijal izradio u obliku listova. Zatim je uz pomoć aparata za zavarivanje ispitivao otpornost materijala na toplinu i rezultati su bili potpuno iznenađujući.

Njegova su ispitivanja pokazala da list takvog materijala može podnijeti toplinu od 2500°C, a da je pri tome dovoljno hladan da se može držati rukom. Činilo se da je Ward izumio materijal s najboljom toplinskom otpornošću na svijetu, čije su primjene mogle biti nenadmašne – od protupožarnih odijela i predmeta pa do uporabe u vojnoj industriji. “To je to”, mislio je Ward, “kemijske će se kompanije natjecati za licencu i ja ću postati bogat čovjek”. No, ništa se nije dogodilo, čak ni nakon testiranja u ICI laboratoriju koja se premašila sva očekivanja. Pregovori su propali, a Ward smatra da se to dogodilo zbog njihovog rada na vlastitim termoplastičnim materijalima koji su, istina, bili učinkoviti no ništa revolucionarno.

Razgovori su se nastavili i s drugim kompanijama od interesa, poput aviokompanija, a vijest se lagano širila i na kraju došla do medija, odnosno do BBC znanstvene emisije Tomorrow’s World gdje je Starlite predstavljen javnosti početkom 1990-te godine. U toj se emisiji prikazala moć ovog materijala na običnom jajetu koje je bilo omotano Starliteom i izloženo vatri iz oksiacetilenske baklje. Nakon pet minuta “prženja”, jaje je razbijeno i pokazalo se da je potpuno sirovo. Starlite je zaštitio jaje od topline, a da pri tome materijal nije ispuštao nikakva otrovna isparavanja. Nakon toga se javilo ministarstvo obrane, Ward je pozvan od strane britanskog odjela za atomsko naoružanje. Oni su već 45 godina tražili materijal koji je u stanju podnijeti snagu nuklearnog bljeska. Jaja omotana ovim materijalom su bila su podvrgnuta svjetlosnim izvorima koji su simulirali nuklearni bljesak, što je ekvivalentno temperaturi od 10.000°C. Test su ponovili dva puta no jaje je ostalo netaknuto i sirovo. Jedan od prisutnih znanstvenika je izjavio kako ove pokuse inače rade svakih nekoliko sati, jer moraju pričekati da se materijal ohladi no ovo su radili s razmakom od 10 minuta. Dodao je: “Većina materijala isparava iznad 2000°C, primjerice čisti ugljen, koji ima najvišu točku topljenja svih elemenata, se topi na 3500°C. No, Starlite je podnio temperaturu i snagu za koje fizika i termodinamika navode da je nemoguće.”

U testovima na Royal Signals and Radar Establishment (RSRE) u Malvernu, Starlite je pulsiran laserima koji bi inače potpuno spalili polimere. Umjesto toga, Starlite je pokazao sasvim malo oštećenje na površini, male jame s približnim promjerom snopa lasera i vrlo malo dokaza o topljenju. Profesor Keith Lewis, koji je vodio RSRE testove, potvrđuje da je Starlite “imao jedinstvene osobine koje su izgledale vrlo različite u odnosu na druge oblike termičkih barijera dostupnih u to vrijeme.” Na pitanje kako to Starlite radi – je li u pitanju difuzija topline, apsorbiranje ili odbijanje, Keith Lewis je rekao da radi sve to, milijune stvari odjednom.

U tom momentu je započeli lavina poziva ulagača, no Ward je inzistirao na držanju formule u tajnosti, a čak je i odbio patentirati svoj izum. Formulu je znao samo Ward i njegova neposredna obitelj, a poznato je samo bilo da se sastoji od 21 organskog polimera i kopolimera te malih količina keramike. Govorilo se da formulu nije nikada zapisao, no Ward negira tu tvrdnju navodeći kako je jednostavno samo nikada nikome nije rekao. U lipnju 1991. godine uzorak je poslan na nuklearno testiranje u američko vojno područje White Sands u Novom Meksiku, gdje je podvrgnuto simuliranom nuklearnom napadu. Tamošnje je nuklearno oružje s lakoćom pretvaralo šume u prah, bacalo tenkove i uništavalo avione, no, naravno, Starlite je i to nadmašio. Daljnji testovi na otoku Foulnessu podvrgnuli su Starlite silama snage jačine čak 75 Hirošime, no i tu je ostao gotovo netaknut. NASA je javno debatirala o njegovom potencijalu, a glasnogovornik Rudi Narangor je otkrio da su “učinili mnogo procjena i … znamo sve ogromne mogućnosti koje ovaj materijal ima”. Usprkos tome, nije postignut dogovor i to ni s jednom kompanijom ili vojnom organizacijom jer je Ward imao specifične zahtjeve – nije htio potpisati ugovor o povjerljivosti te je insistirao da zadrži 51% vlasništva. Ward je objašnjavao svoju odluku: “Ako su to željeli kupiti, mogli su, no oni su uvijek željeli licencu, i da bi to dobili, morali su potpisati sporazum koji kaže da neće plagirati materijal ili pokušati analizirati materijal kako bi saznali sastojke i način proizvodnje. Kada to ne bi potpisali, a dobili uzorak, napravili bi obrnuti inženjering i zašto bi se onda trudili dobiti licencu?” Zato NASA nikad nije potpisala ugovor, ili Boeing, ili bilo tko od desetaka drugih korporacija i vojnih industrija.

Wardov dugogodišnji odvjetnik Greenbury je naveo kako je njegova zabrinutost bila sasvim realna. Tvrdio je kako su mu ukradena dva uzorka, a da je bilo još bezbroj pokušaja. Zatim, da mu je provaljeno u ured, kao i u računalo gdje su mu oduzeti neki dokumenti. Greenbury također smatra da je Starliteov izuzetan potencijal zapravo i najveći hendikep: “Teško je zamisliti neki izum čije su implikacije veće. Da je bio manje važan, mislim da bi bilo puno lakše.” Ward je toliko vjerovao u svoj proizvod, da je javno tvrdio da je mogao spriječiti katastrofe na svemirskim brodovima: “Starlite ima Q-vrijednost (ocjena apsorpcije energije) od 2.470. Ploče na svemirskim letjelicama imaju Q vrijednost od 1. I ne samo zbog toga, nego što je i vrlo lagan – debljine 1 mm, u usporedbi sa 75 mm debljinom ploča na svemirskim letjelicama, to je zapravo 2,470 x 75 puta bolje.”

Prema Greenburyu, zanimanje javnosti je jenjalo u kasnim devedesetima kada je Ward stupio u razgovore s Boeingom, gdje su se navodno vodili pregovori i o zaštiti predsjedničkog aviona Air Force One, no ni tu nije postignut dogovor. Nakon toga Warda nitko više nije tražio, jer je Boeing tražio ekskluzivna prava, odnosno da se pregovori ne vode ni sa kim drugim, što se pokazalo kao velika greška. Stoga je Ward promijenio plan i želio je, kao prvo, predati zahtjev za patent, te prodavati Starlite u obliku gotovog proizvoda odnosno protupožarnih vrata s odličnim karakteristikama.

Uz brojne poklonike, postojali su brojni kritičari koji su isticali kako je Ward zapravo vrlo pohlepan jer je izum ovakve važnosti trebao pokloniti svijetu. Uzalud je Ward objašnjavao kako želi pružiti zaštitu no ne i izazvati devastacije, misleći pri tome ponajviše na vojnu industriju. U svom velikom intervjuu za The Telegraph Ward je, tada već u poznim godinama, obećavao daljnji razvoj i najavljivao velike stvari. Nadao se dogovoru s jednom aviokompanijom i proboju s protupožarnim vratima. Najavljivao je nove testove i nove vijesti, nove formulacije. Bio je pun optimizma no nažalost, ništa od toga nije uspio ostvariti. Ward je svoje želje i svoje znanje odnio sa sobom u grob kada je preminuo 2011. godine.

Zagonetka o čudesnom materijalu Starlite nije nikada riješena. Neki smatraju da se radi o prijevari, nazivajući Warda prevarantom, no testovi koji su dobro dokumentirani to opovrgavaju. Moguće je da Ward nije imao povjerenja u svijet i način kako će njegov materijal biti iskorišten. Osim toga, novo ulje na vatru ove misterije je dolio jedan jedva zamjetan odgovor u The Guardianovoj rubrici pitanja i odgovora, gdje jedna osoba anonimno odgovara na pitanje što se dogodilo sa Starliteom. On tada navodi kako je nedavno pročitao jedan članak o gospodinu Wardu te je odlučio ostaviti kratak i činjenični sinopsis o tome zašto taj proizvod nije nikada zaživio. Dalje navodi kako je Ward došao u njegov laboratorij oko godinu dana prije svoje smrti tražeći pomoć kako bi njegov proizvod mogao postati komercijalno održiv. Postojao je problem, naime, jer iako je prah izgledao kako je i navedeno, Ward je imao problema kako da ga napravi da djeluje kao trajni premaz. U biti se radilo o prahu pomiješanom s PVA ljepilom te je njegova izdržljivost bila svega dva tjedna. Dok su radili testove, otkrili su da se uzorak kojeg je skrivao zapravo mogao uništiti u roku od nekoliko minuta pod metilacetilen-propadien propanskim aparatom. Dalje tvrdi da je to pravi razlog zašto Starlite nije komercijaliziran no da postoji jedan uzorak koji se trenutno testira i da je do sada pokazao dobre rezultate te bi trebao doći na tržište. Osim što je nejasno kako to da se taj uzorak sada može uništiti dok prethodna, čak i javna, testiranja to nisu pokazala, nejasno je i tko to piše kao i zašto piše anonimno, u nekom komentaru. Teško da ovakav se komentar može zaista uzeti za ozbiljno.

Za ozbiljno se ne može uzeti ni nepotpuna i tajnovita internetska stranica “Starlitetechnologies”, koja se ponegdje navodi kao nastavak projekta Starlite. Ime Mauricea Warda je registrirano na toj internetskoj stranici na razne načine, tu se objašnjava povijest razvoja te prikazuju poveznice na razne medijske članke i dokumente. Zatim se tu 2006. godine navelo sljedeće: “Nakon više od 15 godina odgađanja zbog birokracije i inkubacije u privatnoj industriji, Starlite je pronašao drugu priliku za dolazak na tržište kroz partnerstvo s Chrisom Bennettom, poduzetnikom iz Texasa.” Danas tu na početnoj stranici piše kako Chris Bennet već više od 20 godina radi na razvoju Starlitea, još od 1997., kada se upoznao s Wardom. I to je to. Nigdje se ne može vidjeti da je materijal konačno gotov te da se negdje nalazi u primjeni. Čini se da se radi samo o reklami, i to prilično neuspješnoj, jer se ova kompanija bavi razvojem protupožarne tehnologije. Zato su se elegantno ogradili od bilo kakvog objašnjavanja što se događa sa Starliteom, navodeći samo: “U vezi s našim naporom kako bi Starlite postao dostupan svijetu, mi stvaramo dokumentarni zapis o povijesti ovog izuzetnog izuma, koji tek treba biti upotrebljen u punini svoje mogućnosti spašavanja života.”

Sve u svemu, nema nikakvog traga o trenutnom postojanju Starlitea, niti naznaka da se tom formulacijom netko bavi. Teorije zavjere govore da je moguće kako su britanske tajne službe sve zataškale i klasificirale, iz nekih samo njima znanih razloga. Druge, malo realnije činjenice, navode kako je Maurice Ward bio pravi engleski ekscentrik, koji nije bio zadovoljan niti jednim mogućim ishodom te zato Starlite nije doživio komercijalnu proizvodnju. No poznato je kako su neki članovi njegove obitelji znali formulaciju, to je govorio i sam Ward, ali oni nisu nikada pokazali neki interes za daljnji tijek razvoja. Čini se da će misterija ovog materijala ipak ostati tajna…

Tekst je objavljen u 100. broju magazina Nexus i prenosi se uz dozvolu uredništva

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s