Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Svoja sjećanja i uspomene smatramo nekom vrstom malih vremenskih kapsula: važnom evidencijom prošlih događaja koji su nas oblikovali i koji zauvijek ostaju nepromijenjeni. No, je li to doista tako? Sudeći prema riječima kriminalističkog psihologa, Julije Shaw, i nije! Ona tvrdi da se lažna sjećanja doista mogu implementirati u nečiji um.

„Ja sam haker za memoriju,“ izjavila je. „Koristim znanost o sjećanju i tako činim da osoba misli da je uradila neke stvari koje se nikada nisu dogodile.“ Svoja je iskustva podijelila u knjizi The Memory Illusion u kojoj opisuje način na koji se lažna sjećanja mogu namjerno umetnuti u nečiji um.

„Memorija je splet moždanih stanica koje se protežu raznim područjima mozga i koje se neprestano ažuriraju. Riječ je o važnoj funkciji koja čovjeku omogućuje učenje novih stvari i rješavanje problema. No, njome se može manipulirati. Svaki put kad ispričate priču o nečemu, vi mijenjate sjećanje: možda ispustite neki detalj, dodate nešto što ste čuli od nekog drugog ili stvarate nove zaključke,“ objasnila je.

Primjerice, Shaw tvrdi da je svako sjećanje o vremenu do dvije i pol godine života, lažno sjećanje jer do tada naši mozgovi nisu još dovoljno razvijeni da bi pohranili sjećanje što je fenomen naziva „amnezija djetinjstva“. Sjećanje na to vrijeme se obično usađuje fotografijama ili pričama roditelja ili drugih osoba što mozak vrlo jednostavno i usvaja.

Shaw je svoj rad uglavnom usredotočila na sustav kaznenog pravosuđa gdje bi u laboratoriju, pomoću hakiranja njihovog sjećanja, osobe uvjerila da su počinili određeni zločin koji se nikada nije ni zbio. Ona bi ih uvjeravala da su počinitelji te da ona to zna zahvaljujući informacijama dobivenim od upućenih osoba.

„Primjerice, izjavim da su mi vaši roditelji rekli da ste u dobi od 14 godina učinili nešto što je zahtijevalo upletenost policije,“ objašnjava Shaw i nastavlja navoditi detalje fiktivnog razgovora s roditeljima što joj obično daje kredibilitet. Dalje bi navodila i ostale detalje: dob osobe, rodno mjesto, ime najboljeg prijatelja iz djetinjstva te opetovano opisivanje kriminalnog događaja. Kroz nekoliko tjedana ponavljanja, osoba više ne razlikuje stvarno sjećanje od onog zamišljenog, ubačenog detaljnim opisivanjem.

No, može li se istim ili sličnim načinom i izbrisati stvarno sjećanje? Za sada se to čini nemogućim jer se sjećanja sastoje od mreže koja se proteže cijelim mozgom, no istraživanja su pokazala da ono što je moguće ukloniti jesu emocije koje se vežu uz određeno sjećanje. To je uspješno provedeno nad laboratorijskim štakorima uz korištenje optogenetike, tehnike kojom se pomoću svjetlosti uključuju i isključuju pojedini dijelovi mozga.

S obzirom na mogućnost usađivanja lažnog sjećanja i ubacivanja novih detalja, može li se onda naša memorija smatrati stvarnim zapisom o prošlosti? Shaw smatra da je svako sjećanje u svojoj osnovi lažno: „Smatram da je stvarnost stvar nečije percepcije i da je riječ o potpuno osobnom iskustvu. Svijet kakvog poznajete postoji samo za vas i za osobu kakva ste sada. Svakog se jutra budite kao novi čovjek, s drugačijim mozgom i drugačijim sjećanjima koja vas vode.“