Marsovski nokturno

Os Uma
Piše: Krešimir Pavlović

Američka svemirska agencija NASA nedavno je objavila preliminarne rezultate komparativne studije o utjecaju boravka u svemiru na astronaute prije i tijekom boravka u Zemljinoj orbiti. Našli su kako produljen boravak u svemiru može utjecati na strukturu DNA molekula kod astronauta do razine od 7 %, u odnosu na molekularnu strukturu ‘zemaljskog’ ispitanika. Identični blizanci Scott and Mark Kelly bili su idealni ispitanici za jedan takav fiziološki monitoring budući da posjeduju identične DNA molekule. Studija ne navodi radi li se o negativnim ili o pozitivnim promjenama dok se objava potpunih nalaza očekuje kasnije tijekom godine.

 

Preludij

Utjecaj boravka u svemiru na ljudsko tijelo i nije tolika novost no ovaj put je utvrđen u prilično neočekivanom i fantastičnom opsegu. U svijetlu najavljivanih budućih letova na Mars prilično je logično zapitati se kakve se promjene na fiziologiji i psihologiji astronauta mogu očekivati? Let na Mars s povratkom traje četiri godine dok je spomenuta studija pokazala kako već nakon godine dana može doći do manjih promjena u genskoj strukturi astronauta.

Telomeri su nizovi molekula koji se nalaze na završecima kromosoma, a posreduju pri prijenosu energije između kromosoma i okolnih stanica. Telomeri se kroz život stanjuju i troše tako da su kod starijih ljudi telomeri već poprilično istanjeni. Prema studiji o o ‘astro-blizancima’, trošenje telomera usporeno je tijekom dužeg boravka u svemiru u jednoj neznatnoj mjeri.

Prije pomisli kako se u životu u svemiru može kriti ključ vječne mladosti, treba se zapitati vraćaju li se kumulativno sva ta ‘pomlađivanja’ jednom kada astronaut sleti na Zemlju te se privikne na uvjete koji vladaju ovdje.

Dosadašnja saznanja npr. o gubitku koštane mase; o atrofiranju mišića i drugim fizičkim promjenama uslijed boravka u svemiru ipak upućuju na vjerojatnost da se telomeri na koncu probude i živnu. Je li onda moguć scenarij prema kojem astronaut/kinja u par dana po povratku ostari za 5 godina?

 Intermezzo

No, fiziološka strana te priče o svemirskoj odiseji još je relativno dobro poznata naspram psihološke strane priče. Tako su se astronauti jedne starije američke svemirske misije Apollo na press-konferencijama nakon pojedinog leta na Mjesec nerijetko držali ponešto letargično i katatonično, proizvodili neke nasumične pokrete tijela te nailazili na poteškoće pri dovršavanju započetih rečenica.

Podsjetimo, ovdje se radilo o svemirskim letovima izvan Zemljine orbite u trajanju od svega 4 dana.

Nadalje, kako će astronauti u plovidbi dubokim svemirom reagirati na kognitivne i tehnološke izazove na koje naiđu s obzirom na to da sami raspolažu s većom količinom informacija o svemiru nego su to imali njihovi prethodnici, u kolikoj mjeri će drugačije shvaćati svoju okolinu i nastale pritiske?

Ovdje se ne misli na pritisak proizašao iz obavljanja uobičajenih operacija u visokotehnološkom okruženju; niti na pritisak koji proizlazi iz osjećaja jezive zaglušujuće tišine pri plovidbi hladnim, neprozirnim bezdanom dok su hermetički izolirani u metalnoj konzervi. Misli se na stres i šok koji nastaje pri mogućem susretu s nečime još nepoznatim i prilično nezamislivim, apstraktnim uobičajenom ljudskom iskustvu; te na pritisak koji proizlazi iz spoznaje da se to isto može očekivati u svakom pojedinom trenutku na tom putu.

Da se radi o meni, uopće mi ne bi bilo svejedno sa svim tim spoznajama u glavi. Zamišljam kako bih na polijetanju na stjenku kapsule prilijepio džombometar s 1460 polja za precrtavanje preostalih broja dana misije ne bih li si tako podignuo moral, iako sumnjam kako bi mi tabela puno značila u mjesecima nakon što je Zemlja već odavno isčezla s obzora prozora letjelice.

Ovdje na Zemlji čovjeka nešto neprimjetno stegne u grudima kada nakon dugog izbivanja posjeti drago mu mjesto. Kako će tada reagirati na dugo izbivanje od dragog mu planeta?

Ako je čovjek na Zemlji sklon poludjeti u danima kada je Mjesec najudaljeniji od Zemlje, čemu onda može biti sklon astronaut u vrijeme kada je Zemlja udaljenija od njega samog 1.300 puta više nego je to Mjesec? S time da ovdje više ne govorimo o danima već o mjesecima i mjesecima.

Finale

Astronautkinje dolaze kao šećer za kraj. S obzirom na to kako Mjesec regulira menstruacijske cikluse kod žena, kakve fiziološke promjene mogu one očekivati kada će se nalaziti 100 ili 1000 puta dalje od Mjeseca nego što su to bile na Zemlji?  Povratno, kakvim psihološkim promjenama taj izostanak prirodne regulacije ciklusa može rezultirati?

Relativno je dobro poznato kako ženska biologija omogućava odgađanje redovitog menstrualnog ciklusa u nekim (kraćim) situacijama no putovanje na Mars s povratkom te naknadnom aklimatizacijom može potrajati i pet godina – to je neobično dugo razdoblje odgađanja.  Je li i ovdje onda moguća nagla regresija dugo potiskivanih bioloških funkcija, kao na gore opisanom primjeru telomera?

Čini mi se kako se kod zalaženja u dublji Sunčev sustav u ovom trentku ipak traži previše od ljudske biologije i psihologije te prilagodljivosti na nove okolnosti, no to je samo moje mišljenje. Kako bilo, nije na odmet biti na čistu po nekima od navedenih pitanja prije nego što okupiš tim astronauta te ih lansiraš duboko u svemir.

Uglavnom, spomenuta američka studija ne navodi radi li se o negativnim ili o pozitivnim promjenama u genskom kodu astronauta dok se objava potpunih rezultata očekuje kasnije u ovoj godini.

Izvori: NASA, The Verge

 

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

w

Connecting to %s