Hodajuće ribe

Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

“Ribe koje hodaju?”  Možda ćete se to zapitati nakon čitanja ovog naslova, ali doista postoje neke vrste riba koje je evolucija opremila potrebnim rekvizitima. Znanstvenici su se nedavno odlučili posvetiti ribama kojima je priroda dala takve mogućnosti te ih pokušali naučiti hodati, točnije, kretati se kopnom.

Ribe koje hodaju se još nazivaju ambulantnim ribama i sposobne su tijekom dužeg razdoblja putovati tlom. Ovaj se termin također koristi i pri imenovanju neuobičajenih ribljih kretanja, kada se opisuju ribe koje “hodaju” morskim dnom, kao što je, primjerice, grdobina.

Evolucija drevnih riba koje su se iz života u vodi prebacile na život na zemlji počela je pred oko 400 milijuna godina i smatra se jednim od središnjih događaja u povijesti životinjskog carstva. Ove životinje koje su prve imale četiri uda u konačnici su iznjedrile vodozemce, gmazove, ptice i sisavce, uključujući i najveće životinje koje su ikada koračale ovim planetom. Otkriveni fosili pokazuju da je tada postojala velika raznolikost među ribama, a samim time je bila veća i konkurencija.

Način na koji su drevne ribe prešle na kopno još uvijek predstavlja misterij zbog čega su kanadski znanstvenici na Sveučilištu McGill odlučili izvesti opit koji je trebao pomoći pri rasvjetljavanju ove zagonetke. Ondje su proučavali promjene koje su se dogodile kod brojnih senegalskih bicara (Polypterus senegalus).  Riječ je o ribi koja je zmijolikog oblika te ju se naziva jeguljom dinosaurom jer postoji već 96 milijuna godina. Živi u barama Afrike te ima razvijen njuh jer, kao i većina riba koje žive na dnu, ima slab vid. Ona svoje prsne peraje koristi kako bi “prošetala” obalom rijeke, ali i kopnom. Uz škrge, ima i funkcionalna pluća te može udisati zrak.

Svrha provedenog istraživanja se odnosila na razliku između uzgoja ove ribe u vodi i u zemaljskom okruženju. Stoga je uzgojeno 11 senegalskih bicara u jedva 3 milimetara vode kako bi spriječilo njihovo isušivanje dok se drugih 38 komada uzgojilo u uobičajenom vodenom okruženju. Tijekom razdoblja od osam mjeseci proučavao se način na koji život na kopnu može pokrenuti promjene kod takvih riba.

Otkriveno je da su bicari uzgojeni na kopnu bili drastično drugačiji od onih uzgojenih u vodi. “Kopneni” su svoje glave držali povišeno, peraje su bile više stisnute uz tijelo, brže su hodali i rjeđe mahali stražnjom perajom (repom) kao i ostalima za koje se pokazalo da su manje skliske. Također su se dogodile i promjene u njihovim kosturima, kao i muskulaturi što je vjerojatno doprinijelo promjeni i u njihovom ponašanju. Sve u svemu, ove su promjene bicarima pomogle da se brže kreću na tlu.

S obzirom da su  između bicara i matičnih tetrapoda pronađene anatomske sličnosti, istraživači smatraju da je zajednički životinjski predak mogao posjedovati plastičnost koja se danas još uvijek može vidjeti kod bicara. Ako je tome tako, “to povećava mogućnost da je plastičnost postojala i kod matičnih tetrapoda kako bi im time olakšala prelazak na kopno,” rekao je jedan od istraživača. Ova bi teza mogla biti dodatno potvrđena kada bi se iskopali fosili određene populacije ovih riba i istražile prirodne varijacije.

Znanstvenici stoga još uvijek nemaju namjeru prekidati istraživanje nego žele uzgojiti daljnje generacije bicira na kopnu kako bi “vidjeli koliko daleko ide ova plastičnost i koliko su trajne razvojne promjene,” navode.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s