Piše: Irena Dujmušić
Os Uma

Sigurno ste čuli za homeopatiju, no vjerojatno niste čuli da postoje i homeopatska cjepiva, što ne čudi, budući da se homeopatija ili njeni pripravci nigdje ne rekalmiraju. Pogotovo niste doživjeli da vam liječnik kaže da možete birati između farmaceutskih i homeopatskih cjepiva. Nosode, odnosno, homeopatska cjepiva postoje i službeno su odobrena od strane zdravstvenih vlasti Kanade i mnogih zemalja diljem svijeta čiji su državljani u mogućnosti birati koje cjepivo žele.

Prije nego li prijeđemo na objašnjenje o nosodama, potrebno je razumjeti na kojem principu djeluje homeopatija.

Homeopatija je terapeutska metoda koja primjenjuje ‘zakon sličnosti’ i koristi medicinski aktivne tvari u beskonačno malenim dozama. Te beskonačno male doze nečega su tako male da su nemjerljive znanstvenim instrumentima. Na primjer, na 99 kapi destilirane vode se dodaje jedna kap virusa gripe. Ta se otopina snažno trese do 100 puta. Zatim se uzima ponovno kap te otopine i razrijeđuje s 99 kapi vode i opet se trese. Proces se ponavlja do trenutka kad je homeopat gotov s procesom. Kada bi analizirali tu otopinu u laboratoriju ispalo bi da je to samo voda. No, moć leži u vibracijskom otisku koji je otisnut u vodi kroz samu izvornu kap gripe, kroz svako trešenje i razrijeđivanje. Time zapravo dolazimo u područje kvantne fizike i suptilne energije, u područje gdje naše fizičke znanosti još nisu sposobne ići.

Postoje dvije vrste homeopatskih pripravaka, jedni su izrađeni od tvari dobivenih od zdravih biljaka, životinja i mineralnih proizvoda. Drugi, odnosno nosode (od grčkog ‘nosos’ što znači bolest), uključuju tvari proizašle iz bolesnog tkiva, sluzi, gnoja ili čiste kulture patoloških mikroorganizama.

Za razliku od standardnih farmaceutskih injekcija, homeopatski pripravci se uzimaju oralno i ulaze u tijelo kroz sluznicu usta. Nosode tada djeluju poput ostalih cjepiva, stimulacijom imunološkog sustava. Međutim, nosode se obično, no ne u pravilu, koriste nakon što je pacijent obolio ili ako je bio u neposrednom doticaju s bolešću. Najvažnije je istaknuti to da nosode ne sadrže živu, aluminij ni ostale opasne tvari koje se nalaze u konvencionalnim cjepivima.

Ukoliko potražite više informacija o nosodama, naići ćete uglavnom na veliko protivljenje skeptika. To su isti ono koji zagovaraju cijepljenje kao imunizaciju, iako je dokazano da cjepiva to nisu. Također, iza istraživanja o učinkovitosti konvencionalnih cjepiva stoje farmaceutske tvrtke čiji interes nije zdravlje, već profit. Odobravanje ćete naći kod ljudi koji podržavaju homeopatski i općenito holistički pristup.

Vrlo je teško reći koliko su nosode učinkovite, budući da nisu provedena znanstvena laboratorijska istraživanja. Ona su vrlo skupa, između ostalog, a znanstvena zajednica baš i nema razumijevanja za alernativno liječenje. No ostaje činjenica da postoje ljudi koji su odabrali ova cjepiva, da postoji država Kanada koja ih je ponudila ravnopravno ljudima na izbor, te ih je uvrstila u svoju listu lijekova. Da bi došli do te liste, moraju proći određene sigurnosne provjere, a očito je da su ih prošli. Teško je povjerovati da su ih dopustili samo zato da bi izložili svoje stanovništvo epidemiji zaraznih bolesti.

Ni konvencionalna cjepiva ni homeopatske nosode nisu jamstvo protiv zaraznih bolesti, međutim s homeopatskim cjepivima izbjegavate potencijalnu štetu, koja može biti strašna, zbog svih toksičnih sastojaka koji su u konvencionalnim cjepivima.

Metoda homeopatske profilake je formulirana u strategijama i pravilima dvije vrste ­ kratkoročna prevencija tijekom epidemije i dugotrajna prevencija. Iskustvo uporabe nosoda tijekom epidemija dovela je do razine povjerenja i optimizma o zaštitnom učinku ove metode. Od sredine devetnaestog stoljeća, homeopati su pokušali spriječiti ili ograničiti širenje bolesti tijekom epidemija, s nekim uspjehom. Većina iskustva s tim pristupom dogodila se u doba koje je prethodilo dostupnosti konvencionalnih cjepiva. Homeopati su izvijestili o smanjenju ozbiljnosti i učestalosti bolesti kod onih pacijenata koji su preventivno primili nosode.

Bez obzira što ne postoje laboratorijske studije, postoje opservacijske studije.

Jedna studija navodi slučaj primjene homeopatskih cjepiva tijekom epidemije 1974. u Brazilu. Od 18.640 djece koja su dobila nosode, samo četvero je dobilo meningitis (0,02 %), u odnosu na 32 slučaja kod 6.340 necijepljene djece (0,5 %). To predstavlja značajnu razliku u kontroliranoj studiji (Castro i Nogueira, 1975.).

Druga nekontrolirana studija obuhvatila je 50.000 djece koja su primila Lathyrus, homeopatski preparat koji se koristi za liječenje paralize, u različitim potencijama tijekom polio epidemije 1950. godine. Samo jedno od te djece je razvilo (ne) paralitički polio. Opća populacija imala je značajno višu stopu dječje paralize od 1 na 50.000 (Eisfelder, 1961.).

Ne tako davno, zabilježeno je istraživanje tijekom izbijanja meningitisa tipa B 1998. godine u Brazilu. Tada nije postojalo konvencionalno cjepivo protiv ove bakterije, no srećom, mnogo liječnika u regiji se bavi homeopatijom, te su koristili meningokokne nosode za imunizaciju 65.826 djece. 23.539 djece u regiji nije cijepljeno. Liječnici su pratili ove dvije skupine 12 mjeseci. Učinkovitost homeoprofilakse je bila 95%, nakon šest mjeseci i 91% nakon 12 mjeseci. (Mroninski C., Adriano E., Mattos G., 2001.).

Kod dugoročne prevencije postoji nekoliko protokola za primjenu nosoda ili odgovarajućih lijekova za prevenciju hripavca, meningitisa, difterije, tetanusa, dječje paralize i drugih bolesti tijekom djetinjstva.

Homeopatski pripravci nisu u rijetkim studijama pokazali podizanje razine antitijela. Jedna studija je testirala titar protutijela za cjepiva protiv difterije, tetanusa i dječje paralize kod desetero djece prije davanja pripravka i nakon mjesec dana. Zaključeno je da nema porasta razine antitijela (Smits, 1995.). Pretpostavlja se da je zaštita na kojoj homeopatski lijek djeluje na ‘dubljoj’ razini od antitijela. Mnogi homeopati imaju slična stajališta. Jedan to ovako objašnjava: “Za razliku od konvencionalnih cjepiva, homeopatska alternativa se ne oslanja na formiranje antitijela“. On pretpostavlja da: “Homeopatski lijekovi smanjuju pacijentovu osjetljivost na dinamični poticaj virusa ili bakterija, čime smanjuje predispozicije pacijenta da ih prevlada ovaj poticaj“. (Golden, 1994.)

Treba i napomenuti da se nosode primjenjuju uspješno kod životinja već dugi niz godina. U Kanadi je odobreno čak 150 homeopatskih cjepiva, a nas, čini se, od toga dijele svjetlosne godine. Kao prvo, trebalo bi se više educirati o eventualnim koristima konvencionalnih cjepiva i evidentnim štetama koje čine. Kao drugo, roditelji bi trebali imati pravo izbora o cijepljenju ili ne cijepljenju svoje djece. Najvažnije od svega je da nam svima treba biti dostupno dovoljno informacija na osnovu kojih bi mogli donijeti neke zaključke.

Izvori: Holisticsquid, Homstudy, Health Canada, Natural News