Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Još od antičkog doba ljudi su fascinirani idejom o nevidljivosti. Naša se mašta oduvijek divila ovom nadrealnom potencijalu i svim mogućnostima koje iz toga izranjaju. No, nedavno nas je znanost iznenadila na području unapređenja naših sposobnosti vezanih uz ovu „mističnu moć“.

Među istraživačima je dugo vladalo uvjerenje da se ta sposobnost može ostvariti jedino kroz korištenje umjetno dizajniranih metamaterijala, ali dva su se neovisna laboratorija, jedan na Sveučilištu Birmingham u Velikoj Britaniji i drugi na MIT-u, koristila prirodno formiranim kristalima kalcita kako bi njima vidljive predmete učinili nevidljivima, a to je nešto čemu se metamaterijali nisu toliko uspjeli približiti.

Metamaterijali su često kombinacija metala u nano-veličini i drugih materijala koji mogu voditi elektromagnetske zrake (kao što su mikrovalovi ili infracrveno i vidljivo svjetlo) oko objekata. Kad se metamaterijali snažno povuku ili zakrenu, tada mogu djelovati tako da učine da stvari postanu nevidljive, barem na određenim valnim duljinama i ako se promatraju iz određenih kutova. Oni mogu saviti određene valne duljine svjetlosti te prikriti objekt na mikroskopskoj razini, ali do sada nisu bili u mogućnosti funkcionirati na taj način i na makro razini ili u vidljivom spektru.

Istraživači su sada svoju pažnju usmjerili ka kalcitu što je kristalni oblik kalcijevog karbonata koji se stvara prirodno i za kojeg se zna da posjeduje potrebna svojstva koja omogućavaju savijanje svjetlosti.

U oba su eksperimenta znanstvenici morali fino uskladiti kristale jer je bila riječ o kompozitnim kristalima – u osnovi su zalijepili dva kristala suprotne kristalne orijentacije. Nakon toga su ih stavili na male, ali vidljive predmete (na MIT-u su koristili mali metalni učvršćivač veličine zrna papra dok je na Birminghamu korištena spajalica). Pokazalo se da kristali kalcita bitno reflektiraju i lome svjetlo koje prolazi na takav način da uspijeva prikriti objekte koji se nalaze s njihove druge strane zbog čega se dobiva dojam da su nestali.

Za sada je ova tehnologija u povojima i na neki je način dvodimenzionalna iako znanstvenici kažu da znaju na koji će način prikrivanje učiniti trodimenzionalnim. Uz to, ova je tehnika prikrivanja ograničena veličinom kristala koji inače može narasti i do deset metara, što je dovoljno da prikrije čovjeka.

Primjena ovog otkrića već ima daljnje implikacije te se isto geometrijsko oruđe koristi za dizajniranje nove generacije mikroskopa. Članovi  istraživačkog tima zamišljaju da bi se sličnom tehnologijom mogle, primjerice, prikriti podmornice na morskom dnu.

Na kraju se čini da su znanstvena fantastika i naša mašta bile u pravu i, kako je jedan od znanstvenika koji su sudjelovali u ovom eksperimentu rekao, budućnost optičkog opsjenarstva ne leži u skrivanju stvari, nego u njihovom otkrivanju.

Naslovna fotografija: komadić ružičastog papira nestaje iza kristala – MIT – Baile Zhang i G. Barbastathis