Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Druidi su bili članovi obrazovane, profesionalne klase ljudi među keltskim narodima Galije, Velike Britanije i Irske tijekom željeznog doba. Iza sebe nisu ostavili nikakve pisane podatke pa stoga i ne znamo baš mnogo o njima. Jedine dokaze predstavljaju opisi koje su nam ostavili pretežno grčki i rimski autori i umjetnici kao i priče koje su kasnije stvorili srednjovjekovni irski pisci.

Stari se megaliti i kameni krugovi, kao što je Stonehenge, često povezuju s druidima. Uz njih se vežu i jezovite priče o vjerskim obredima kojima je predsjedala neobična klasa mističnih svećenika, a u kojima su se žrtvovali čak i ljudi. Iako o tome ne znamo mnogo, znamo da su se megalitske strukture pojavile mnogo prije od prvih priča o druidima.

Druidi su imali snažan utjecaj na društvo, ali i religiju ondašnjih ljudi. Vrlo su često bili filozofi, znanstvenici, majstori znanja, učitelji, suci, ali i kraljevski savjetnici. Keltske su narode upoznali sa svojim bogovima, lunarnim kalendarom i svetim prirodnim poretkom. Druidsko se znanje temeljilo na velikom broju stihova koje su naučili napamet. Pretpostavlja se da je postojalo nastavno središte za druide, ali što se ondje podučavalo ostaje u sferi nagađanja jer od njihove usmene književnosti, svetih pisama, formula za molitve i zazivanja, pravila proricanja i magije nije ništa opstalo. Čak ne postoji niti legenda koju bi se moglo nazvati čisto druidskom.

Naše znanje o njima proizlazi izravno iz pisanja pisaca njihovog vremena koji su ih uspoređivali s učenim antičkim svećenicima, indijskim brahmanima, Pitagorejcima i kaldejskim astronomima Babilona. Cezar je, primjerice, napisao da oni „mnogo znaju o zvijezdama i nebeskim kretanjima, o veličini Zemlje i svemira, o suštinskoj prirodi stvari te o moćima i nadležnosti besmrtnih bogova i tim stvarima podučavaju učenike“.  Pomponije Mela je prvi autor koji je rekao da su njihove upute bile tajna i da su se obredi provodili u spiljama i šumama. Poznato je da su neka mjesta u šumi smatrana svetima, osobito jer su ih Rimljani i kršćani podjednako sjekli i palili.

Britanija je bila sjedište druidizma, a i sam Cezar je napomenuo da je ondje nastao. Doista, druidizam djeluje kao izvorna religija koja je duboko ukorijenjena u iskonskoj rodnoj kulturi. Njihovi su mitovi i legende povezani uz sveta mjesta u Britaniji, a u velikoj su mjeri to prilagodbe ranijih tradicija. Kelti su, kao i ljudi ranijeg doba, na određene dane posjećivali iste svete zdence i prirodna svetišta dok se opći obrazac življenja jedva promijenio. U odnosu na početke, društvo je s vremenom postalo više strukturirano, a druidski su zakoni bili krući.

Religija i znanost druida kao i njihovo poznavanje astronomije su vjerojatno potjecali od svećenika megalitskih vremena iako je postojala međusobna razlika. Druidi su napustili velike kamene hramove i okrenuli su se starim prirodnim svetištima, izvorima i šumarcima gdje su održavali svoje rituale, a to podrazumijeva i vjersku reformaciju koju su oni donijeli. Ova se duhovna obnova javila oko 2000. g.pr.n.e. u Britaniji, a građenje kozmičkog hrama Stonehengea je postalo njezinim simbolom.

Druidi su činili učenu svećeničku klasu i bili su čuvari nepisanog drevnog običajnog prava te su imali moć izvršenja presude od kojih je izopćenje iz društva bilo ono čega se ondašnje društvo najviše bojalo. Druidi nisu pripadali nasljednoj klasi iako su dobivali izuzeće od službe na terenu kao i od plaćanja poreza. O temeljnim značajkama njihove doktrine, Cezar je napisao da oni vjeruju kako “duša ne umire te nakon smrti prelazi iz jednog tijela u drugo.”

Ciceron je također pisao o postojanju proroka među Galima, poznatim pod nazivom druidi. Diodor je pisao da pri prinošenju žrtve bogovima moraju biti nazočni druidi kao posrednici: prije bitaka su se često znali baciti između dvije vojske kako bi donijeli mir.

Druidi su se smatrali ne-rimljanima, a Augustov je propis rimskim građanima zabranjivao izvođenje druidskih obreda. Za vrijeme vladavine Tiberija, druidi su bili potisnuti dekretom Senata. Druidi i svećeničke klase su izumrle pokrštavanjem Walesa što je završilo u 7. st. dok su bardovi i “vidovnjaci” još uvijek djelovali sve do 13. st. U kršćanskim su spisima druidi predstavljeni kao čarobnjaci i vidovnjaci. U Admananovoj biografiji Columba, dvojca od njih djeluju kao tutori kćerima Lóegaire mac Néilla, kralja Irske, a druidi su navodno, svojim čarobnjačkim moćima, usporavali napredak Svetog Patrika.

U 18. st. i nadalje javlja se ponovni interes za druide. George Watson MacGregor Reid je 1909. osnovao Drevni druidski poredak čija glavna aktivnost postaje meditacija. Njihovi su razgovori pretežno pokrivali osobna iskustva, kao i filozofske, biološke, mitološke, političke, astrološke, vjerske i slične teme. Smatra se da je izravno iskustvo važnije od znanja stečenog putem knjiga iako su tijekom 20. st. razni povjesničari i arheolozi objavili mnoge knjige vezane uz druidizam.