Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Ekstremni vremenski događaji koji su se odvijali 535. i 536. godine bili su najteže epizode hlađenja sjeverne zemljine polutke u posljednja dva stoljeća. Smatra se da su ih uzrokovali veliki valovi atmosferske prašine koja je najvjerojatnije bila rezultat velikih vulkanskih erupcija u tropima i/ili svemirski otpad koji je utjecao na Zemlju. Ovi su učinci bili vrlo rašireni te su uzrokovali vremenske pojave koje nisu sezonske, uništavanje usjeva i glad u cijelom svijetu.

Bizantski je povjesničar Prokopije ovo zabilježio u svojem izvješću o ratu s Vandalima:

„Tijekom ove godine dogodio se najstrašniji predznak. Jer Sunce je davalo svjetlost, ali bez sjaja… i podsjećalo je na sunčevu pomrčinu jer njegove zrake nisu bile jasne.“

Postoji još nekoliko referenci vezanih uz to razdoblje, kao što je ona Zaharija od Mitilene, autora kronika, koji je zapisao:

„Sunce se počelo mračiti tijekom dana, a Mjesec noću dok je ocean bio buran… A zima je bila toliko žestoka da su ptice nestale zbog velike količine snijega… bilo je poremećaja… među ljudima… od zlih stvari.“

Ovo su samo reprezentativni primjeri brojnih zapisa diljem svijeta, a koji se odnose na isto razdoblje. U svakome od njih je navedeno da Sunce gubi svoju svjetlost i postaje sve tamnije (mnogi spominju da je ono bilo plavkaste boje) dok su slični učinci primijećeni i kada je Mjesec u pitanju. Smanjenje svjetla je rezultiralo smanjenjem topline planeta dok su nedostatak oborina i vrlo duga zima rezultirali propalim usjevima i nestankom nekih divljih životinja, osobito ptica. Drveće uopće nije raslo tijekom tog razdoblja nakon čega je slijedilo 30 godina nezapamćenih suša i poplava. Svi ovi događaji su na kraju doveli do velikog postotka smrtnosti ljudi što je ponajviše bilo uzrokovano glađu i bolešću.

Smatra se da je najvjerojatniji uzrok ove katastrofe bila erupcija supervulkana Krakatoa (izraz „supervulkan“ se koristi za vulkan koji je stotinu puta snažniji od bilo kojeg vizualno zabilježenog u posljednjih nekoliko stotina godina). Danas postoje dva takva koji pokazuju znakove moguće erupcije, a svaki od njih je veći od Krakatoe. Jedan od njih se nalazi u Napulju u Italiji, a drugi u Yellowstoneu u SAD-u. Depoziti sulfata u ledenoj jezgri snažno podupiru ovu teoriju jer su te naslage, primjerice, intenzivnije od onih vezanih uz jednu manju sličnu epizodu klimatskih odstupanja koja se odvijala tijekom 1816. koja je popularno postala poznata kao „godina bez ljeta“ i koja je vezana uz eksploziju vulkana Tambora u Indoneziji.

Također, postoji još jedna teorija o uzroku klimatskih događaja u 6. stoljeću, a to je teorija o udaru velikog asteroida ili kometa, a koji je sletio u more (jer bi postojao dokaz o krateru da je pogodio zemlju). No, ona ne objašnjava prigušenu sunčevu svjetlost kao ni izostanak tsunamija do kojih bi svakako došlo.

David Keys se u svojoj knjizi „Katastrofa“ bavi ovim događajima i smatra da su oni bili krizna točka koja je dovela do velikih klimatskih i ostalih nestabilnosti diljem svijeta u kasnijim godinama. Neobično velika količina oborina u tropskoj Africi je dovela do povećanja populacije štakora i buha što je dalje dovelo do izbijanja kuge koja se u 6. stoljeću proširila diljem Europe. 537. i 538. je teška suša koja je pogodila i široka područja mongolskih stepa uzrokovala smrt mnogih Kineza i seobu stanovnika diljem Euroazije što je rezultiralo stvaranjem avarskog carstva u istočnoj Europi i zapadnoj Ukrajini. Keys smatra da su ovi i ostali događaji, kao što su migracija mongolskih plemena prema zapadu, kraj Sasanida, kolaps Gupta carstva, uspon islama i pad Teotihuacana, promijenili tijek povijesti svijeta.

Klimatski događaji iz 6. stoljeća su malo poznati i ne spominju se u mnogim povijesnim knjigama niti se nalaze u školskim udžbenicima. Ne zna se zbog čega su u toliko maloj mjeri istraživani i hoće li se ta istraživanja produbiti u budućnosti. No, bez obzira na sve, oni služe kao podsjetnik na našu krhkost i ovisnost o milosti i nemilosti prirode.