Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Lektini su vrsta proteinskih molekula koje omogućavaju vezanje jedne molekule na drugu bez uključivanja imunološkog sustava i igraju važnu ulogu u zdravlju. Njihova sposobnost da utječu na upalne procese ukazuje da utječu i na upalne bolesti crijeva, reumatoidni artritis, pa čak i debljanje. Potencijalno uključivanje lektina u mnoge aspekte našeg zdravlja potaknulo je dr. D.J. Freeda da izjavi: ‘Lektini su uzrok proučavanja bolesti.’

Lektini, koje ne treba miješati sa endokrilnim hormonom leptinom, vrsta su proteina koje prirodno nalazimo u hrani kao što su voće, povrće, plodovi mora, a osobito u žitaricama, grahu i sjemenkama. Prisutni su u oko 30 % ishrane i ne razgrađuju ih želučana kiselina ili proteolitski enzimi što ih čini praktički otpornima na probavu.

Lektine prenose mikrobi koji ih koriste za pričvršćivanje na stanice domaćina. Ljudsko tijelo sadrži lektine:

1) na endotelnim oblogama krvnih žila (selektini) kako bi se krvnim stanicama omogućio prijelaz u tkivo; 2) u jetri za hvatanje mikroorganizama, i 3) kao opsonini, tvar koja prekriva strane antigene, zbog čega su osjetljiviji na fagocitozu (proces imunološkog probavljanja i uništavanja stranih tijela) pomoću bijelih krvnih stanica. C-reaktivni protein (CRP) i protein koji veže šećer manozu (MBP) su dva primjera opsonina.

Riječ ‘lektin’ dolazi od latinskog izraza ‘biram’ što je ujedno i prikladan naziv jer su lektini vrlo specifični u njihovom vezivanju uz nešto. Oni se također nazivaju i aglutinini jer njihovo vezivanje uz mnoge stanične površine uzrokuje aglutinacijsku reakciju (spajanje stanica). Ricin, na primjer, iz biljke skočac je toliko snažan lektin da je dovoljna samo mala doza da izazove smrt uslijed velikog zgrušavanja crvenih krvnih stanica. Ricin je stoga bio korišten kao oružje u špijunaži.

Biljkama lektin služi kao vrsta primitivnog zaštitnog sustava analogno antitijelima, ali kod neimunih sustava. Slično tome, ljudski lektin u našim tijelima također djeluje zaštitnički, ali kao dio imunološkog sustava. Ono što je svim lektinima zajedničko je njihova sposobnost vezanja uz šećere. Vežu se uz terminalne šećere (‘molekularne’), dio glikokonjugata koji se nalaze na staničnim membranama. Ako su šećeri vezani uz proteine, nazivaju se glikoproteini, a ako su vezani uz masti, nazivaju se glikolipidi. Zajedno se nazivaju uglikokonjugati, a od njih se sastoji 11% ljudskog tijela.

Važno je naglasiti da neki od lektina koji se svakodnevno konzumiraju djeluju kao kemijski glasnici koji se mogu vezati uz šećere u crijevnim stanicama, a isto tako i uz krvne stanice pa tako uzrokuju upalni odgovor. Pšenični glijadin, komponenta glutena i izo-lektin pšeničnih klica aglutinin (WGA) mogu aktivirati NF kappa beta proteine koji su, nakon što se reguliraju, uključeni u gotovo sve kronično upalne poremećaje, uključujući neurodegenerativne bolesti, upalne bolesti crijeva, zarazne i autoimune bolesti. Znanstvena istraživanja pokazuju da prehrambeni lektini mogu izravno, kroz poremećenu crijevnu floru, drastično smanjiti staničnu aktivnost prirodnih tjelesnih ubojica (natural killer-NK) koje su jedna od najvažnijih obrana protiv virusa i drugih nametnika.

Većina prehrambenih lektina će također stimulirati proizvodnju poliamina u crijevima. Poliamini su važan čimbenik rasta koji mogu imati negativne utjecaje ako je njihova razina neuravnotežena. Povećana proizvodnja poliamina, koju potiču lektini, može se javiti kao rezultat napora kod popravka štete na crijevnim resicama uzrokovane lektinima. Osim toga, visoka razina poliamina također može smanjiti populaciju stanica prirodnih ubojica (NK) i tako pridonijeti lošem zadahu iz usta, a smatra se važnim biološkim markerom za utvrđivanje raka crijeva. Mnoga su istraživanja provedena na životinjama pokazala da povećanje poliamida uzrokovano prehranom bogatom lektinima može uzrokovati povećanje veličine crijeva, jetre i gušterače.

Postoji obilje literature iz najprestižnijih časopisa o lektinima kao što su WGA koji pokreću alergijske reakcije u crijevima što rezultira oslobađanjem IL-4 i IL-13 i o histaminu iz ljudske bazofilne proizvodnje koje uzrokuje vidljive alergijske simptome. Pokazalo se i da WGA također ometa probavljanje bjelančevina i povećava crijevnu propusnost. Lektini iz kikirikija, graha i soje su jedan od primjera lektina koji imaju utjecaj na tjelesno tkivo. S druge strane, lektini iz boba (VFA), jackfruita (JAC) i jestivih gljiva (agraricus bisphorus) su se pokazali kao usporavači napretka raka debelog crijeva.

Lukrecije je jednom rekao: ‘Što je nekome hrana, drugome je otrov‘, a lektini nam odaju jedan od razloga zbog čega je tome tako. Naše osobno genetsko naslijeđe određuje kako i u kojoj mjeri lektini mogu utjecati na nas. Gotovo svatko u krvotoku ima antitijela na neke od prehrambenih lektina. Mnoge alergije na hranu su zapravo reakcije imunološkog sustava na lektin.

Trend potrošnje neobrađenih žitarica, iako su one hranjivije u mnogim aspektima, rezultira većom potrošnjom lektina. Nakon gutanja se većina prehrambenih lektina veže na apsorpcijske resice tankog crijeva (one su nešto poput projekcije sičušnih prstiju na epitelnim stanicama). Odavdje lektini mogu dospjeti u krv i limfni sustav kroz endocitozu koja poput mjehura prenosi netaknuti lektin preko resičnih membrana. Nakon toga lektini mogu ući u jetru, gušteraču i cirkulacijski sustav.

Procjenjuje se da oko 5% unesenih lektina sustavno ulaze u tijelo gdje se, ovisno o lektinu i osobnoj glikozilaciji, vežu na druga tkiva kao što su želučana i vezivna tkiva, kao i mjehur, koji su vrlo osjetljivi na aglutinacijske učinke lektina. Crijevna sluznica ljudi s kronovom bolešću i sindromom iritabilnog crijeva (IBS) osjetljivija je na učinke prehrambenog lektina zbog stalnog mijenjanja novim tkivom koje se sastoji od nezrelih stanica koje su više glikozilirane pa time i osjetljivije na lektinsko vezivanje. To tada postaje začarani krug. Antigeni krvnih grupa, kao što su glikokonjugati, nalaze se na površini stanica sluznice probavnog trakta uz krvne stanice i često su meta određenih lektina što rezultira aglutinacijskom reakcijom. Takve se reakcije svakodnevno provode in vitro kao ‘tipizacija krvi’.

Činjenica da lektini pogoršavaju već postojeće upalne procese najbolje je vidljiva na primjeru reumatoidnog artritisa (RA). RA antitijela se u svojoj strukturi razlikuju od normalnih u dijelu lanca gdje šećer (galaktozu) zamjenjuju s N-acetil glukozaminom, šećerom koji je specifičan za lektin iz pšeničnih klica (WGA). To može ukazivati na razlog zbog kojeg se osoba osjeća bolje kada ne konzumira pšenicu. Također su se defektna RA antitijela pokazala kao reaktivna sa lektinima nađenim u leći. Prema imunologu Davidu Freedu:

‘Od sve reumatogene hrane, pšenica i ostale žitarice su na vrhu liste. Njihovo izbjegavanje je često jedino što možemo učiniti, posebice u ranim slučajevima.’

On je predložio da konzumacija pšeničnog (i ostalih prehrambenih) lektina uzrokuje ulazak u krvotok iz crijeva i tako se veže uz vezivno tkivo (koje sadrži velike količine glikoproteina) i kožne proteoglikane čineći ih krutima. Klinička promatranja pokazuju da je upala crijeva povezana sa upalom zglobova. Primjećeno je da bol i upalu fibromijalgije povećava netolerancija na pšenični lektin. U stvari, lektini mogu intenzivirati djelovanja autoimunih poremećaja općenito. Biljke ponoćnice, kao što su krumpir i rajčice, sadrže visoku dozu lektina i poznato je da aktiviraju simptome artritisa.

Vrlo važna i zanimljiva značajka nekih lektina je njihova sposobnost oponašanja hormona. Kao što se može i pretpostaviti, to doprinosi njihovom utjecaju na metabolizam. Hormon inzulin sprema višak ugljikohidrata (glukoze) u masti. To postiže tako da se povezuje na inulinski stanični receptor. Uz inzulinsku stimulaciju, masna stanica postaje propusna za glikozu koja bi inače ostala u cirkulaciji. Kada se to postigne, inzulin raskida veze sa svojim receptorima. Lektini koji se nalaze u leći, grašku, kukuruzu, krumpiru, a posebno lektin iz pšeničnih klica se kod mnogih ljudi veže uz inzulinske receptore i tako masnoj stanici šalje istu poruku koju šalje inzulin, a to je da stvara masnoću. Lektin, međutim, zbog nedostataka povratne inhibicije, ostaje pričvršćen na receptor stanice neodređeno vrijeme šaljući joj signal za proizvodnju masnoće. To možda objašnjava zbog čega su neučinkoviti mnogi programi mršavljenja koji uključuju umjerenu do visoku količinu ugljikohidrata.

Druga stvar vezana uz debljanje pod utjecajem lektina je ta da su se oni pokazali kao blokatori probavnih hormona. WGA se mogu vezati za receptore kolecitokinina (CCK), hormona koji su uključeni u potiskivanje i kontrolu apetita. To u osnovi dovodi do povećanja apetita i umanjuje vrijednost proizvodnje probavnih enzima.

Zanimljivo je da se lektin uništava kod procesa klijanja, što omogućuje sigurniju konzumaciju, a da ne spominjemo da klice imaju veću prehrambenu vrijednost od sjemenja. Prehrambeni se proizvodi od organskih, proklijalih zrna (bez dodanog glutena) čine kao najsigurniji i najzdraviji način iskorištavanja dobrobiti žitarica bez bremena lektina.

Neki su lektini otporni na toplinu kuhanjem, a i namakanje graha prije kuhanja dramatično smanjuje sadržaj lektina. Većina ljudi ne zna zbog čega ovakav način pripremanja graha njega čini lakše probavljivim, a to je jednostavno zato što su lektini topivi u vodi, pa se kroz mijenjanje vode tijekom namakanja, gotovo u potpunosti uklone.

Budući da su lektini toliko rasprostranjeni u uobičajenoj ishrani, poduzimanjem dodatnih režima kako bi si pomogli u borbi protiv štetnog djelovanja lektnina, mogli bismo optimizirati zdravlje, poboljšati zdravlje probavnog trakta i doprinijeti mršavljenju. Određene alge, osobito one bogate fukozom (mjehurasti bračić) i škrobno povrće kao što je bamija, imaju sposobnost vezivanja na lektin čineći ih nedostupnim stanicama crijeva. Ove namirnice djeluju kao žrtveni mamac i vežu se uz problematične lektine koji bi se inače vezali uz crijevne stanice. Glikoprotein, N-acetilglukozamin (NAG), je također meta prehrambenom lektinu, a koncentriran je u vezivnom tkivu. Dodatak koji sadrži NAG je izvrsna strategija zaštite od lektina. Još jedan šećer sa sličnim učinkom je D-manoza koji je u stanju vezati na sebe lektin koji se nalazi na stanicama mikroorganizama. Neke bakterije koje su odgovorne za infekcije urinarnog trakta sadrže leptin specifičan za manozu i koriste ga kako bi se vezale za tkivo na stjenkama mjehura koje je bogato manozom. Tako pokreću infekciju mokraćnog sustava. Dodaci ishrani s D-manozom pružaju mamac za ove lektine i tako štite mjehur ako su dodani prije obroka.