Os Uma
Piše: Barbara Kovačević

Virtualna stvarnost je tehnologija koja je u stalnom razvitku i koja se danas koristi u gotovo svemu: od video-igara do rehabilitacijskih klinika i bojnog polja. No, nova studija pokazuje da virtualni svijet utječe na mozak drugačije od stvarnih uvjeta što ukazuje na način na koji se ova tehnologija može koristiti da bi se ponovno uspostavile navigacijske sposobnosti i pamćenje kod ljudi.

„Obrazac aktivnosti u području mozga koji je uključen u prostorno učenje u virtualnom svijetu potpuno je drugačiji nego kad procesuira aktivnosti stvarnog svijeta,“ rekao je Mayank Mehta, profesor fizike, neurologije i neurobiologije s UCLA sveučilišta i glavni autor ove studije. „Budući da mnogo ljudi koristi virtualnu stvarnost, važno je razumjeti zbog čega postoje tako velike razlike.“

On je, zajedno s kolegama, proučavao hipokampus mozga, dio na kojeg inače utječu bolesti kao što je Alzheimerova bolest, moždani udar, depresija, shizofrenija i epilepsija, a, kao što je već spomenuto, u tom se dijelu formira memorija i pomaže ostatku mozga da stvori mentalne karte prostora kako bi se osoba mogla kretati na odgovarajući način. Upravo su te mentalne karte znanstvenici koristili u svojem istraživanju.

Iako nije poznato zbog čega mozak stvara mentalne karte, poznato je da se one ne temelje samo na prostornim oznakama jer u stvarnom svijetu mozak pritom koristi i mirise i zvukove kako bi uspješno navigirao prostorom. Dakle, željelo se otkriti što se događa u slučaju okruženja koji je lišen mirisa i zvukova, kao što to biva u virtualnom okruženju.

U testu su korišteni štakori stavljeni u jedno takvo okruženje, a rezultati su na kraju pokazali da hipokampalni neuroni reagiraju sasvim drugačije u virtualnoj stvarnosti nego što je to slučaj u stvarnom okruženju. Naime, neuroni su se ispaljivali nasumično što je ukazivalo na to da štakori nisu imali pojma o tome gdje se nalaze iako su se virtualnim okruženjem kretali slično kao što to čine u stvarnom svijetu.

Jedan od sudionika istraživanja, Zahra Aghajan, je u vezi toga rekao:

„Oprezna matematička analiza je pokazala da neuroni u virtualnom svijetu izračunavaju iznos udaljenosti koju je štakor prešao, bez obzira na to gdje se on nalazi u virtualnom prostoru.“

Također se pokazalo da su neuroni vrlo aktivni u stvarnom okruženju dok se više od polovice njih zatvara u virtualnom. Mehta navodi da je virtualni svijet korišten u studiji bio vrlo sličan onom kojeg koriste ljudi (dok se neuroni u mozgu štakora vrlo malo razlikuju od onih u ljudskome mozgu).

Uz analiziranje aktivnosti pojedinačnih neurona, ovaj je tim ujedno proučavao i veću skupinu moždanih stanica jer je u prethodnim istraživanjima otkriveno da skupine neurona stvaraju složen obrazac kroz korištenje moždanog ritma.

„Ovi kompleksni ritmovi su nužni za učenje i memoriju iako ih mi ne možemo čuti ili osjetiti,“ dodaje Mehta. „Složeni obrasci koji se stvaraju definiraju ljudsku maštu, a neuroni u tim područjima mozga međusobno komuniciraju koristeći dva potpuno različita jezika istovremeno. Jedan od tih jezika se temelji na ritmu, a drugi na intenzitetu.“

Važnost ritmova u stvaranju memorije ukazuje na to da osobe koje boluju od bolesti koje utječu na memoriju pate od poremećaja u ritmu jezika mozga. Istraživači stoga sugeriraju da bi korištenje virtualne stvarnosti moglo pomoći u pokretanju stvaranja memorije.